“Istorijski srpsko – bošnjački sporazum” iz 1991. godine – posljednji pokušaj da se spriječi rat u Bosni i Hercegovini

asd
Najznačajniji pokušaji za sprječavanje izbijanja rata vezani su za razgovore između čelnih ljudi Republika, koji su nastojali nizom sastanaka riješiti nesporazume. Ipak, jednu od inicijativa predstvljao je i tzv. “istorijski sporazum”, kojim se nastojalo posljednji put spriječiti izbijanje rata u Bosni i Hercegovini.

Sporazum danas predstavlja jednu od većih nepoznanica i kontraverzi novije historije BiH. Radilo se o ideji sklapanja srpsko – bošnjačkog sporazuma sredinom 1991. godine. Iako sporazum nikada nije potpisan, on je predstavljao posljednju nadu u moguće sprječavanje rata u BiH. Politička pozadina sporazuma je bila da se kroz “historijsku saradnju” Srba i Bošnjaka spriječi mogući hrvatsko – bošnjački savez, dok je prema drugima cilj sporazuma bio da se Bošnjaci pripreme za rat. Glavni problem sporazuma bio je u tome, kako bi se on odnosio prema suverenosti BiH i da li on uopće ima šansu da opstane.

U početnoj fazi dogovora o sporazumu se najviše pričalo u taboru Srpske demokratske stranke (SDS), iako je inicijativa za ovaj sporazum došla iz bošnjačkog tabora – od strane Adil bega Zulfikarpašića, tadašnjeg predsjednika Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO), koja je nastala nakon raskola sa Strankom demokratske akcije (SDA). Adil beg Zulfikarpašić je imao viziju zajedničkog nastupa Slovenije, Hrvatske i BiH prema Miloševiću, ali je nakon saznanja da Tuđman sklapa separatni sporazum sa Miloševićem na štetu BiH, odustao od takvih pregovora i usredotočio se na pregovore između Srba i Bošnjaka, kako bi spriječio nastojanja Tuđmana i Miloševića. Razgovori između srpske i bošnjačke strane su započeli sredinom jula 1991. godine, a o njima je javno govorio Nikola Koljević, prvo na Državnoj televiziji, a zatim i na Zboru u Milića Gaju kod Bosanske Dubice 27. jula. On je na Zboru obećao da će hrvatski, muslimanski (bošnjački) i srpski narod sačuvati BiH i Jugoslaviju. Iako je i u toku avgusta održano nekoliko manifestacija pod naslovom “Bratstvo – mir – sporazum”, koji su organizirali SDS i MBO, do sporazuma nikada nije došlo. Samo na manifestaciji u Trebinju, na fudbalskom stadionu, je došlo oko 10 000 ljudi. Manifestacije su održane i u Bileći, Gacku, Nevesinju, Stocu, Ljubinju i Zvorniku.
 
Treba naglasiti da, iako nikada nije potpisan, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) je sporazum doživljavala kao nešto što ide na štetu hrvatskih interesa u Bosni te su se žestoko suprostavili njegovom utemeljenju. Predsjednik HDZ BiH Stjepan Kljujić je čak prijetio da će dići ustanak ukoliko procijeni da će sporazum ići na štetu Hrvata u BiH. Hrvati su tvrdili da SDS opstruira sporazum o suverenom statusu BiH, iako je SDS to odbacio tvrdeći da podržava suverenitet BiH. Koliko je sporazum bio promašen slučaj najbolji je pokazatelj da ni u onim mjestima u kojima je potpisana srpsko – bošnjačka saradnja nije izbjegnuta ratna katastrofa, u aprilu 1992. godine.
 
Sporazum je karakterističan i po velikoj dozi nepovjerenja među sudionicima pregovora. I dok je Adil beg Zulfikarpašić tvrdio da je iskreno vjerovao u njega, dotle je Radovan Karadžić u pismu upućenom Desimiru Tošiću, 17. juna 1998. godine, otkrio šta je o njemu zapravo mislio SDS i on sam. Karadžić je tvrdio da je Adil beg zapravo neliberalan i da samo želi da se uzdigne na političku pozornicu nakon što je istjeran iz SDA. Ipak, bez obzira na sve “Sporazum” nije mogao spriječiti rat prvenstveno iz razloga što je srpska strana na čelu sa Miloševićem, provodila politiku tzv. unutrašnje secesije, tj. potiskivanje Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije, pa je potpisivanje Sporazuma bila obična farsa. Sporazum je svakako podrazumijevao opstanak tzv. krnje Jugoslavije, koja bi obuhvatala Srbiju, Crnu Goru i BiH, a na takvo rješenje niti jedan ozbiljan bošnjački političar nije htio pristati, a prvi među njima Alija Izetbegović.