Ako čovjeku date određenu količinu novca i mogućnost da ga potroši na sebe ili na nekoga drugog, na prvi pogled djeluje logično da će više zadovoljstva osjetiti ako sebi priušti nešto što želi. Međutim, ljudska psihologija pokazala se nešto složenijom.
Naučnici već godinama istražuju takozvano prosocijalno ponašanje, odnosno dobrovoljne postupke kojima činimo nešto korisno za druge ljude. Jedno veliko međunarodno istraživanje analiziralo je podatke iz čak 136 zemalja i pronašlo vezu između trošenja novca na druge i većeg osjećaja blagostanja.
Istraživači se nisu zaustavili na anketama. Eksperimente su proveli u Kanadi, Ugandi, Indiji i Južnoj Africi, a rezultati su ponovo ukazivali na to da trošenje novca za dobrobit drugih može povećati pozitivne emocije osobe koja daje.
Zanimljivo je da se sličan obrazac pojavljuje u veoma različitim kulturama i ekonomskim okolnostima.
Dobro djelo i osjećaj smisla
Kasnija velika meta-analiza obuhvatila je 201 istraživanje sa ukupno 198.213 učesnika. Rezultati su zahtijevali nešto oprezniji zaključak. Veza između pomaganja drugima i vlastitog blagostanja postoji, ali njen prosječan efekat nije ogroman i zavisi od vrste pomoći, osobe koja pomaže i okolnosti u kojima to čini.
Posebno je zanimljivo što je prosocijalno ponašanje bilo snažnije povezano s onim aspektima blagostanja koji se odnose na osjećaj smisla i kvalitet psihološkog funkcioniranja nego s običnim trenutnim zadovoljstvom.
To mijenja način na koji možemo razumjeti korist dobročinstva.
Pomaganje drugome nije dugme koje će čovjeka automatski učiniti sretnim. Čovjek može biti velikodušan i istovremeno prolaziti kroz veoma težak životni period. Istraživanja, međutim, sugeriraju da činjenje nečega korisnog za drugoga može doprinositi osjećaju da naš život ima smisla i da smo povezani s ljudima oko sebe.
Naučnike zanima i šta se tokom takvih postupaka događa u ljudskom mozgu. Istraživanja prosocijalnog ponašanja ukazuju na uključenost moždanih sistema povezanih s nagrađivanjem, empatijom i razumijevanjem drugih ljudi.
Čovjek je, čini se, izuzetno društveno biće. Naše blagostanje nije potpuno odvojeno od blagostanja ljudi koji nas okružuju.
Kur’anski pogled: Dobro koje učinimo drugome ne završava kod njega
Za muslimana ova istraživanja imaju zanimljivu duhovnu dimenziju, bez potrebe da ih predstavljamo kao naučnu potvrdu vjere.
Kur’an je odnos čovjeka prema dobročinstvu postavio na veoma zanimljiv način. Ono što damo drugome na materijalnom nivou izgleda kao gubitak. Imali smo nešto, odvojili smo dio toga i sada imamo manje.
Kur’anska logika ide drugim putem: „Što god vi udijelite, On će to nadoknaditi, On najbolje opskrbljuje.“ (Sebe’, 39)
Još direktnija poruka dolazi u suri El-Isra: „Ako činite dobro, sebi ga činite.“ (El-Isra, 7)
U toj kratkoj rečenici sadržano je jedno od najdubljih islamskih razumijevanja dobročinstva. Dobro koje učinimo ne završava kod čovjeka kojem smo pomogli.
Kada nahranimo gladnog, njemu smo dali hranu, ali smo istovremeno nešto učinili i vlastitom karakteru. Kada odvojimo dio imetka za čovjeka u potrebi, pomažemo njemu, ali sebe učimo da imetak nije svrha života. Kada odvojimo vrijeme za nekoga ko prolazi kroz teškoću, njegov teret možda postane lakši, a mi postajemo ljudi koji bolje primjećuju druge.
Zato sadaka u islamu nije samo ekonomski čin. Ona ima i snažnu odgojnu dimenziju. Čovjeka oslobađa škrtosti, razvija osjećaj za potrebe drugih i podsjeća ga da njegovo blagostanje ne postoji potpuno nezavisno od zajednice u kojoj živi.
Naučnicima je zanimljivo i zašto pomažemo
Još jedan detalj iz psiholoških istraživanja posebno je zanimljiv iz islamskog ugla.
Psiholozi Netta Weinstein i Richard Ryan kroz četiri studije istraživali su razliku između pomaganja koje proizlazi iz vlastite želje i pomaganja koje čovjek doživljava kao obavezu ili rezultat pritiska. Veće psihološke koristi bile su povezane s dobrovoljnim pomaganjem, odnosno situacijama u kojima je osoba zaista željela učiniti nešto za drugoga.
Time dolazimo do pojma koji je duboko ukorijenjen u islamskoj etici – nijjeta.
Poslanik, a.s., kazao je da se djela vrednuju prema namjerama. Islam tako ne posmatra samo ono što je čovjek učinio nego posebnu važnost daje razlogu zbog kojeg je to učinio.
Dvije osobe mogu dati isti iznos novca siromašnom čovjeku, a vrijednost njihovih postupaka ne mora biti ista. Jedan može davati zbog društvenog ugleda, drugi iz iskrene želje da ublaži nečiju nevolju. Izvana vidimo gotovo identičan postupak, dok je njegova unutrašnja dimenzija sasvim drugačija.
Zanimljivo je da savremena psihologija, iz potpuno drugačijeg polazišta, također otkriva da motivacija iza pomaganja može biti važna za ono što čovjek tokom tog iskustva osjeća.
Korist ljudima kao životna vrijednost
U savremenoj kulturi sreća se često predstavlja kao potraga usmjerena prema sebi. Razmišljamo šta još trebamo imati, gdje trebamo otići, šta kupiti i šta promijeniti kako bismo se osjećali bolje.
Istraživanja prosocijalnog ponašanja nude još jedan pravac razmišljanja: dio čovjekovog blagostanja možda se nalazi upravo u njegovoj sposobnosti da izađe iz vlastitog svijeta i postane koristan nekome drugom.
Takva korist ne mora uvijek imati materijalni oblik. Čovjek može drugome dati vrijeme, znanje, pažnju, iskustvo, fizičku pomoć ili jednostavno prisustvo u trenutku kada mu je ono potrebno.
U islamskoj tradiciji dobročinstvo upravo zato ima mnogo šire značenje od davanja novca. Poslanik, a.s., podučavao je da su različiti oblici dobra sadaka, čime se prostor dobročinstva otvara praktično svakom čovjeku, bez obzira na njegovo materijalno stanje.
Savremena istraživanja pokušavaju objasniti psihološke i društvene mehanizme zbog kojih pomaganje može koristiti i onome koji pomaže. Islam toj priči dodaje još jednu dimenziju: dobro koje činimo drugome ima vrijednost pred Bogom, odgaja naš karakter i gradi zajednicu u kojoj čovjek nije ravnodušan prema čovjeku.
Možda je zato kur’anska poruka toliko jednostavna: „Ako činite dobro, sebi ga činite.“
Čovjek pomogne nekome misleći da je promijenio mali dio njegovog života, a često tek kasnije shvati da je tim postupkom nešto promijenio i u sebi.
Foto: Cazin.net/CGPT
