Kako smo kao društvo podbacili: Osuda žrtve i neprocesuiranje zlostavljača dovode do šutnje

.
"Svaku vrstu nasilja treba osuditi, ali...”, “Dobila je šta je zaslužila”, “Zašto se ranije nije sjetila da prijavi?” su današnji komentari, na ispovijest glumice Milene Radulović, i upravo su jedan od razloga što žrtve godinama ili zauvijek šute o nasilju.

Poznati režiser, scenarista i učitelj glume u Beogradu Miroslav Mika Aleksić je uhapšen u Srbiji zbog optužbe za silovanje, nakon što ga je nekoliko djevojaka prijavilo policiji, a među njima i glumica Milena Radulović. Žrtve su dobile veliku podršku javnih ličnosti, međutim na društvenim mrežama se susreću sa linčom u režiji običnog naroda. Psiholozi smatraju da je takva atmosfera u javnosti jedan od bitnih razloga zašto žrtve ne govore o nasilju.

 

Drugi razlozi za šutnju o seksualnom nasilju su: stanje šoka i potiskivanje negativnih osjećanja (što je dokazan psihološki mehanizam kod ljudi); krivljenje sebe, svoje privlačnosti i svoje nesposobnosti da prekinu zlostavljanje; postojanje tabua na Balkanu među kojima je i silovanje; i najbitnije - nerad nadležnih organa što povlači strah od krajnjeg ishoda ukoliko žrtve izađu sa svojom pričom.

 

Vrlo je bitno reći da žrtva nije godinama šutjela jer joj je zlostavljanje odgovaralo, nego iz niza razloga koji utječu na nemogućnost pričanja vlastite “sramote”.

"Često se kod traumatskih iskustava javlja i disocijativno mišljenje koje otežava jasno prisjećanje o traumatskom događaju. Osobe koje su doživjele i preživjele traumatsko iskustvo imaju poteškoće da se sjete detalja samog događaja i plaše da će osobe misliti da njihovo sjećanje nije autentično odnosno da je izmišljeno", rekla je psihoterapeutkinja i psihologinja Armina Čerkić navodeći da veliki broj žrtava osjeća i stid koji ih koči.

 

Balkanski mentalitet osude žrtve i ljepota kao tragedija

 

 

Psihoterapeutkinja i psihologinja Nermina Vehabović Rudež negativne komentare o žrtvama silovanja objašnjava nemogućnošću mozga da percipira nestvarno tragičnu priču žrtve i s druge strane lakoj “svarljivosti“ pitke priče napadača, vrlo često uglednog čovjeka.

 

“Zanimljivo je da je priča žrtve uvijek nelogična, od onoga što čujete lako vas može uhvatiti jeza i zbog toga mozak uvijek kaže ‘Ne, to nije tačno’. Priča zlostavljača je uglavnom prihvatljivija. On kaže da je bio naveden i odaje utisak ugledne osobe”, kazala je ona.

 

Upravo ta rečenica “navela/naveo me je da je/ga silujem” je ključ za opravdavanje seksualnog odnosa bez pristanka jedne strane dijelom i zbog toga što ljudi i dalje imaju takav stav da su žene krive za svoju ljepotu ili slobodnije odijevanje.

 

“Ljepota jeste teret koji žene nose. ‘Lijepa si’ se često izjednačava sa ‘glupa si i kurva’. Mnoge žene s tim moraju da žive”, ocijenila je psihologinja Vehabović Rudež.

 

Nepovjerenje u pravosuđe

 

 

Značajnu ulogu u prikrivanju istine i samog nasilnika je taj što se žrtve plaše krajnjeg ishoda, odnosno - da li će im sudstvo vjerovati, da li će procesuirati počinioca, da li će navući gnijev na sebe.

 

"Mali broj procesuiranja zlostavljača srazmjeran je strahu zlostavljanih da do pozitivnog ishoda neće doći, a da će oni kao žrtve samo biti izložene stubu srama", rekla je Vehabović Rudež.

Ona je ocijenila i da bi promovisanje uspješnih procesa u kojima su zlostavljači dobili odgovarajuću kaznu značajno doprinijeli broju žrtava koje bi progovorile o onome što im se desilo.

 

"To bi bila i poruka onima kojima padne na pamet da nešto takvo urade kao što je seksualno zlostavljanje. U prvom redu važnu ulogu igraju sami policajci, a zatim i tužioci i sudije", kazala je Vehabović Rudež.

 

Empatija i solidarnost naspram glorifikacije "snažnih muškaraca"

 

 

Sve što je potrebno od društva u momentu kada žrtva skupi hrabrosti da kaže šta joj se desilo jeste da se ponesemo na ispravan i čovječan način. Niko ne treba da sudi, niti zaključuje o istinitosti priče.

 

"Naše društvo, ali i većina ostalih često normalizira i opravdava ova nasilnička ponašanja. Kada se žrtva osjeća kao da je cijeli svijet protiv nje, onda ne vide nikakvu svrhu da govore. Kada društvo krivi svakoga i sve, ali ne i zlostavljača - žrtva neće govoriti. Mi kao društvo trebamo biti bolji.

Izvor: