Kanadski ljekar Gabor Mate smatra da moramo da preispitamo vlastiti pristup prema liječenju ovisnika.
Stručnjak za zavisnost i autor bestselera poznat je po radu na očuvanju mentalnog zdravlja sa pacijentima koji zloupotrebljavaju narkotike u centru Vankuvera, oblasti sa najvećom koncentracijom upotrebe droga u Sjevernoj Americi.
Njemu je 2018. godine za njegov rad dodijeljen Kanadski red, najveća građanska počast ove zemlje.
U srži svih njegovih vjerovanja jeste ono da su sve zavisnosti ukorijenjene u traumi: „Ukoliko čovjek zna kako da prepozna koja je to trauma", kaže on.
Evo pet načina na koji prema doktoru Mateu mi ne razumijemo ovaj problem - ispričano njegovim riječima.
„Ne liječimo pravi uzrok"
Ako želite da proučite šta to izaziva zavisnost, morate prvo da proučite kakve su koristi od zavisnosti: šta vam ona nudi?
Ljudi obično kažu: „Ublažava mi bol, omogućava mi bijeg od stresa, pruža mi osjećaj povezanosti, osjećaj kontrole, osjećaj smisla, osjećaj da sam živ, uzbuđenje, živost..."
Drugim riječima, zavisnost je namirila neku osnovnu ljudsku potrebu koja inače nije namirena u životu dotične osobe.
Sva ova stanja - odsustvo povezanosti, osjećaj izolovanosti ili previše stresa u životu - proizvode emotivni bol.
I zato moja mantra o zavisnosti nije: „Otkud zavisnost?", već: „Otkud bol?"
Kad pogledate populacije zavisnika, vidite da što su više nedaća imali u djetinjstvu, eksponencijalno je veći rizik od zavisnosti.
I zato je zavisnost uvijek ukorijenjena u traumi i nedaćama iz djetinjstva - što ne znači da će svaka traumatizovana osoba postati zavisnik, ali znači da je svaki zavisnik bio traumatizovan.
Liječenje zavisnosti zahtijeva mnogo saosjećanja, mnogo podrške, mnogo razumijevanja - prije nego strogih posljedica, kaznenih mjera i izopštavanja.
Pomislili biste da ćemo se poslije potpunog neuspjeha većine modaliteta liječenja probuditi i zapitati: „Da li stvarno razumijemo ovo stanje?"
Ali to se ne dešava prečesto u svijetu medicine. Ne posmatramo njenu pravu prirodu kao reakciju na ljudsku patnju.
Ne pomažemo ljudima da se izbore sa svojim traumama i da ih razriješe. Prosječan student medicine u Americi ne prisustvuje ni jednom jedinom predavanju o emocionalnoj traumi. Uporno pitamo: „Šta nije u redu s tobom?" Umjesto da pitamo: „Šta ti se to desilo?"
Zavisnost nije izbor
Drugi mit vezan za zavisnost je da je to izbor koji ljudi sami prave.
Čitav pravni sistem zasnovan je na ideji da ljudi biraju da budu zavisnici i hajde onda da ih kaznimo zbog toga, da bismo odvratili druge od toga.
Niko koga poznajem nije se probudio jednog jutra i rekao: „Moja ambicija je da postanem zavisnik."
Zavisnost nije izbor koji neko pravi, to je reakcija na emotivni bol.
A niko svjesno ne bira da ga nešto boli.
Zavisnost nije genetski nasljedna
Jedan od velikih mitova o zavisnosti je da je ona genetski nasljedna.
Jeste, nasljedna je u porodicama. Ali zašto je nasljedna u porodicama?
Ako sam ja alkoholičar i vičem i urlam na djecu, pa onda ona porastu i utjehu krenu da traže u alkoholu, da li sam im ja to prenio genetski?
Ili je to ponašanje koje su oni stekli zato što sam rekonstruisao neke od uslova u kojima sam i ja odrastao?
Dakle, ukoliko je nešto nasljedno u porodicama, to ne govori ništa o genetskom kauzalitetu.
Možda postoje genetske predispozicije, ali predispozicija nije isto što i predodređenost - to ne znači da ste genetski programirani da budete zavisni.
Zavisnost je rasprostranjena
Drugi mit je da je zavisnost ograničena na korisnike narkotika ili šačicu gubitnika u našem društvu.
Ona je rasprostranjena i vrlo česta u našoj kulturi.
Kad pogledam ovo naše društvo, na skoro svakom koraku vidim mnoštvo zavisnosti, mnoštvo kompulzivnosti, i ne samo to, već vidim čitavu ekonomiju zasnovanu na udovoljavanju tim zavisnostima.
Možete da budete zavisni od praktično bilo čega - čak i od klasične muzike
Po mom mišljenju, zavisnost se manifestuje u bilo kom ponašanju u kom osoba nalazi privremeno zadovoljstvo ili olakšanje i stoga žudi za njim, ali trpi negativne posljedice kao rezultat toga i ne odustaje od nje - ili ne može da odustane - uprkos tim negativnim posljedicama.
Ona može da uključuje droge, duhan i alkohol svih vrsta.
Može i da bude u vezi sa seksom, kockom, kupovinom, poslom, političkom moći, internet igrama… bukvalno bilo kakva aktivnost može da izazove zavisnost, u zavisnosti od vašeg odnosa prema njoj.
Dok god postoji ta žudnja i olakšanje, sa dugoročnim negativnim posljedicama i poteškoćama u odvikavanju - vi patite od zavisnosti.
Ja sam u životu imao dvije velike zavisnosti. Jedna je bila posao, što znači da sam ignorisao vlastite potrebe i potrebe svoje porodice, da bih jurio za uspjehom i zadovoljstvom koje sam sticao na poslu.
Zavisnost od posla poticala je od duboko ukorjenjenog podsvjesnog osjećaja da nisam dovoljno dobar, da moram uporno da se dokazujem, kao i podsvjesnog uvjerenja da nisam dopadljiv i željen.
I svijet vas onda nagradi zato što ste radoholičar koji podnosi lične žrtve. Imao sam i zavisnost od kupovine, u mom slučaju - diskova klasične muzike.
Jednog dana sam na kompakt diskove potrošio 8.000 dolara.
Nisam bio zavistan od muzike, jeste, volio sam muziku, ali sam postao zavistan od kupovine.
Nije bilo bitno koliko setova simfonija bih imao od nekog kompozitora, morao sam da nabavim narednog, i narednog.
U zagrljaju potrošačke groznice, jednom sam ostavio jednu svoju pacijentkinju u trudovima i skoknuo do centra da kupim disk i propustio njen porođaj. Toliko je uticaja to na mene imalo.
Možete sada da pomislite da je to smiješno - kako možete da poredite svoju zavisnost sa onom pacijenata navučenih na heroin?
Ali moji pacijenti koji su zavisni, kad sam im ispričao za ove svoje zavisnosti, uopšte se nisu smijali.
Zavrtjeli su glavama i rekli: „Da, doktore, razumijemo te, i ti si isti kao i svi mi ostali."
Poenta je u tome da smo svi isti kao i svi mi ostali.