Majka Hava Tatarević uoči dženaze šestorici sinova i supruga: TEŽE MI JE NEGO ONAJ DAN KADA SU IH ODVELI

aa

Priča o bosanskoj heroini koja je prije nekoliko godina ukopala supruga i svojih šest sinova zaledila je mnoga srca i pokazala bol, ali i dostojanstvo bosanske majke.

 

 “Hava Tatarević (76), simbol bosanske majke, heroine, simbol bola i tuge, nakon 22 godine, pronašla je svojih šest sinova i supruga u najvećoj masovnoj grobnici u Bosni i Hercegovini, Tomašici kod Prijedora.

U nedjelju će Tatarevići zajedno biti ukopani u mezarju u rodnim Zecovima nedaleko od tog grada u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Majka Hava je kao i svaka majka u selu Zecovi kod Prijedora prije rata, kako je kazala, lijepo živjela uz porodicu koja je brojala 12 članova.

Međutim, 23. jula 1992., pripadnici Vojske RS mučki su ubili njenih šest sinova i supruga, ali i mnoge druge članove familije i komšije. Hava Tatarević je posljednji put sinove i supruga vidjela tog kobnog dana 1992. godine dok su ih odvodili lokalnim putem.

Nakon 22 godine, bit će ukopani jedan do drugoga i konačno će pronaći smiraj. Majka Hava će posljednje počivalište svojih sinova svakodnevno gledati sa terase svoje porodične kuće.

Ostala je sama... Pored makadamskog puta prema selu Zecovi dominiraju ostaci zapaljenih kuća, ruševine. Ipak, u selu živi nekolicina njegovih prijeratnih stanovnika koji su se, unatoč svemu, odlučili vratiti na svoje. Međutim, spomen-ploča ubijenim Bošnjacima, porodicama koje su izgubile najmanje jednog člana, dokaz je bolne i neprežaljene, traumatične prošlosti.

Dan je do kolektivne dženaze koja će sutra biti obavljena za 283 stadala Bošnjaka i sahrane za jednog Hrvata. Tačno 22 godine od masovnih zločina nad prijedorskim Bošnjacima i Hrvatima konačni smiraj naći će 284 žrtve među kojima je 277 ekshumiranih u proteklih manje od godinu dana iz masovne grobnice Tomašica kod Prijedora. Plače majka Hava i priča o svojim sinovima. Sjeća se kako su tog dana 1992. godine sa ručka odvedeni u nepoznato. Plače i spominje imena Senad, Sejad, Nihad, Zilhad, Zijad, Nishad, Muharem...Njihove slike sa nasmijanim licima stoje okačene na zid porodične kuće. Kako kaže, nema snage da prisustvuje posljednjem ispraćaju svojih sinova i supruga. "Dočekala sam i taj dan da ih pronađem i ukopam. Biće ukopani jedan do drugoga. Znam ja kako mi je, Bog dragi zna i niko više. Kad izgubiš jedno dijete dovoljno je, a kamo li šest", kazala je Hava Tatarević. Prazna kuća Sinove i supruga je godinama tražila. Postojala je nada da će barem neko biti živ. "Postojala je nada da ću ih makar pola pronaći žive. Mislila sam da nisu valjda svi pobijeni", ispričala je.

Hrabra majka kaže da je sada puno teže nego onaj dan kada su ih odveli. "Sada je gore sto puta. Znam da ih nema, da su mrtvi. Tada sam imala nadu, a sada je izgubljena. Drago mi je da sam ih pronašla, da ih ukopam pa da im mogu otići na mezar i proučiti Fatihu", kazala je Hava Tatarević za Anadoliju. Sjeća se i dana kada je kuća bila puna djece, a sada je ostala prazna. Ovih dana, zbog ispraćaja braće i oca majci u posjetu su došli i sinovi Semir i Suad kao i kćerka Senada. Žive u inostranstvu sa svojim porodicama. Posjećuju je ali, kako kaže, oni tamo imaju svoj život. "Ja sam se ipak, vratila na svoje, jer sam ovdje rođena, udala se, živila sa svojom porodicom. Tu mi je najljepše ali sama sam", pojasnila je Hava. Kako kaže, sada su sinovi i kćerka tu, ali u utorak se vraćaju kućama i ona opet ostaje sama. "Bilo nas 12, a sada sam ostala sa troje djece. Samo kažem da je lakše dok djeca sahranjuju roditelje nego kad roditelji sahranjuju djecu. To su teški jadi", dodala je kroz suze. Do kuće gdje trenutno živi Hava Tatarević nalaze se i ostaci zapaljenih kuća njenih sinova Senada i Seada, čiji posmrtni ostaci su pronađeni u Tomašići. Pogled majke u pravcu mezarja koje će od sutra biti konačno počivalište njenim sinovima govori dovoljno. Sigurna je u jedno, nada da je neko od njih ipak živ sutra će biti sahranjena.

Dan kada će biti ispraćeni na posljednje putovanje teži joj je od dana kada su odvedeni. U pratnji pripadnika VRS otišli su seoskim puteljkom kojim će se nakon više od dvije decenije vratiti u tabutima.”