"Od osobe koja je bila na vrhu i imala sve postao sam netko tko nema apsolutno nikakvu predodžbu kamo mu život ide", otkrio je u svojem dokumentarcu "Muse" 2015. godine. "Morao sam to razdvojiti".
Crna mamba ga je zaintrigirala pa je počeo istraživati o životinji, čije su ga sposobnosti impresionirale. Uskoro je postala njegov alter ego, verzija Kobea Bryanta koja na parketu zaboravlja na sve izvan njega i postaje živuće smrtonosno oružje. Bio je to način da se nosi s privatnim problemima, a pritom zadrži fokus, odnosno ubojitost, na terenu.
Nikad to nije bilo vidljivije nego 26. siječnja 2006. godine kad je nemoćnim Raptorsima zabio 81 koš, apsolutni rekord NBA lige, izuzmemo li nestvarnu partiju čudovišnog Wilta Chamberlaina, koji je maksimalno koristio ondašnja pravila i "za glavu" veću visinu od protivnika na putu do okrugle stotke daleke 1962.
Kobe je u to vrijeme dominirao kao nikad prije, mjesec dana ranije Dallasu je zabio 62 za tri četvrtine pa prosjedio četvrtu, a kad su ga pitali je li mu žao što nije dobio priliku za otići preko 80, hladno je rekao: "Nema veze, drugi put ću".
Možda nije planirao da će te večeri odigrati najveću utakmicu karijere, ali krenulo ga je, a sve dalje bio je Mamba mentality. A krenulo ga je jer je bio posebno inspiriran čovjekom koji ga je čuvao, Jalenom Roseom.
Današnji popularni TV analitičar 2000. je igrao za Indianu i umalo izbacio Bryanta iz njegova prvog NBA finala. Ispružio je nogu nakon Kobeova šuta, a ovaj je sletio na nju i iskrenuo gležanj, zbog čega je propustio ostatak utakmice, kao i cijelu sljedeću. Ali vratio se na vrijeme da odvede Lakerse do prvog naslova prvaka nakon 1988.
"Učinio sam to namjerno", priznao je kasnije Rose. "Ali nisam ga želio ozbiljno ozlijediti, samo ga izbaciti iz utakmice, možda cijele finalne serije. Očito, za mene bi bilo bolje da se nije vratio jer bih sad imao šampionski prsten".
Bryant mu je oprostio, ali nije zaboravio.
Nije zaboravio ni Shaquilleu O'Nealu. Iako su zajedno osvojili tri naslova prvaka, nisu se voljeli. Obojica su bili pravi alfa mužjaci i više nisu mogli funkcionirati zajedno. Shaq je Kobeu zamjerao jer je sebičan i radije šutira iz teških situacija nego dodaje njemu pod koš, a Kobe Shaqu jer je lijen i uživa u životu umjesto da se dovede u formu i nauči pogađati slobodna bacanja. Nakon rastanka 2004. O'Neal je osvojio naslov s Miamijem, a zatim u noćnom klubu repao "Kobe nije uspio bez mene" i poentirao stihom: "Kobe, kakav mi okus ima guzica?"
Godinu dana kasnije Bryant je osvojio četvrti prsten, a odmah potom i peti. Pitali su ga što za njega osobno znači ta titula. "Samo jedna više od Shaqa... Sad to mogu pospremiti", odgovorio je. "Znate kakav sam, ništa ne zaboravljam".
Ostao mu je još jedan sveti cilj, nedostajao mu je još jedan prsten da dohvati idola. Koga god se uspoređivalo s Jordanom, tih njegovih šest naslova za sve je druge velikane bilo nedostižno. Lov na Jordana gonio ga je do krajnjih granica.
"Moj mozak ne može procesuirati neuspjeh. Ne želi. Jer ako se moram suočiti sam sa sobom i reći si da nisam uspio... Mislim da je to skoro gore od smrti."
Danas te riječi zvuče jezivo. Zato nije odustajao kad ga je iduće godine u drugom krugu doigravanja pomeo Dirk Nowitzki, pa ni kad su se ozljede počele redati jedna za drugom. Ali s 34 godine stradala mu je Ahilova tetiva, najstrašnija ozljeda koja može zadesiti košarkaša. Iako je snagom volje i dalje imao Jordana nadohvat ruke, tijelu je šesta titula bila nedostižan izazov.
"Moje srce može istrpjeti lupanje
Moj um se može nositi s naporom
Ali moje tijelo zna da je vrijeme za oproštaj."
Nitko kao Mamba. Čak i kad je shvatio da je kraj, obznanio je to na poseban način. Pjesmom "Draga košarko", iz koje su gorenavedeni stihovi. Ali ta je pjesma zapravo pokazala zašto je naposljetku ipak otišao miran, zadovoljan, zašto je dopustio mozgu da konačno procesuira neuspjeh. Njegov put nije završio, samo se prenio na drugi "teren".
Tu je pjesmu pretvorio u crtić, zahvaljujući dugogodišnjem životu u L.A-u i holivudskim poznanstvima, pronašao je idealne ljude koji će ju animirati, režirati, uglazbiti i producirati. I dobio Oscara.
Pisao je knjige za djecu. Koristio je ogromno iskustvo opsesivnog analiziranja videosnimki utakmica i pokrenuo TV-serijal "Detalji" u kojem secira igru mladih zvijezda i čini ih boljim igračima. Trenirao je školsku ekipu svoje najstarije, supertalentirane kćeri Gianne, koja je skončala zajedno s njim.
U svemu što je radio bio je uspješan, a naposljetku i tog Oscara može shvatiti kao šesti prsten kojim je ulovio Jordana, možda čak i nešto vrednije, jer niti jedan košarkaš taj trofej nikad nije osvojio. Samo Mamba.
Život je izgubio u helikopteru. Mogao je putovati autom ili avionom, kao normalni ljudi. Ali Kobe Bryant nikad nije bio normalan. Helikopter je imao godinama jer je njime izbjegavao prometnu gužvu putujući na treninge i tako štedio vrijeme za opsesivni rad na sebi, bilo na parketu, bilo u teretani ili pred ekranom, neumorno analizirajući svaki detalj svoje i protivničke igre.
"Samo jednu stvar možeš kontrolirati. Odgovoran si za to kako te se ljudi sjećaju, ili ne sjećaju. Ne shvaćaj to olako", rekao je jednom Kobe.
Njega ćemo se zauvijek sjećati. Kao supertalentiranog košarkaša koji je supertalent nadograđivao luđačkim radom i isti zahtijevao od suigrača. Kao hladnokrvnog egzekutora koji ne želi samo pobijediti, nego pritom i uništiti protivnika, iščupati mu srce, slomiti bilo kakvu volju za otporom. Kao jednog od najvećih svih vremena, čiji će mit zbog tragične i prerane smrti samo rasti. Kao Mambe.
