U trećem dijelu govorimo o još jednoj čestoj i bolnoj grešci u bračnom životu – stalnim prigovorima i pretjeranoj kritici. Iako nijedan čovjek nije bez greške, pojedini muževi svaku sitnicu pretvaraju u razlog za ukor, zaboravljajući da brak počiva na blagosti, razumijevanju i spremnosti na toleranciju.
8) Česti prigovori i kritike
Pojedini muževi ne propuštaju priliku da kritiziraju svoju suprugu za veću ili manju grešku koju napravi: za hranu koju je pripremila, za kuću ako nije trenutno uređena, za dijete koje je zaplakalo, za dijete koje nije postiglo zadovoljavajući uspjeh u školi, ako je nešto zaboravila uraditi itd. Pojedini muževi kritiziraju supruge, čak, za ono što nije u njihovoj moći, kao zbog toga što ne ostaje trudna, što rađa samo žensku ili samo mušku djecu, ili zato što je rodila dijete sa izvjesnim anomalijama, ili zato što je bolesna, ili zato što ima neki tjelesni nedostatak i sl.
Ponekad supruga zaslužuje kritiku, ali ne u tom omjeru, već da se na lijep način ukaže na grešku. Ako je muž svjestan činjenice da njegova supruga ne može biti idealna, kao što ni on ne može biti idealan, lakše će se strpjeti i prešutjeti određene zamjerke koje vidi kod svoje supruge. Ebu Hurejra prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Žena je stvorena od rebra, nikada ti neće biti prava. Ako želiš sa njom uživati, uživat ćeš sa njom tako krivom, a ako je pokušaš ispraviti, slomit ćeš je, a njeno lomljenje je razvod braka.”[1]
Isto tako, nije pravedno niti logično kritizirati ženu za propust ili grešku koju učini nenamjerno, ako muž čini istu ili sličnu grešku ili je, bar, podložan da je učini. Pravičan je onaj ko prašta ljudima njihove greške zbog velikog dobra koje čine. Imam Ibn Redžeb kaže: “Pravedna je osoba koja prelazi drugima preko zanemarivog broja grešaka, zbog brojnih dobrih djela koja čine.”[2]
Imam Ibn Hibban el-Busti kaže: “Ko ne bude spreman zanemariti ljudima ružne postupke koje čine i ne očekivati od njih da čine njemu draga djela, njegov će život biti više mučan i žalostan nego veseo i radostan. Prije da će se vremenom između njega i njih pojaviti neprijateljstvo, nego prijateljstvo.”[3]
Musliman je dužan tražiti opravdanje drugim ljudima i prikriti njihove greške, a ne tragati za njima da bi ih objelodanio. Imam Ibn Mubarek kaže: “Vjernik traži opravdanje drugima, dok licemjer traga za njihovim posrtajima.”[4]
Jedan od najboljih načina za izbjegavanje kritika jeste zanemarivanje (ar. tegāful) ženinih postupaka. Pojedini muževi imaju veliku moć zapažanja, naročito kada je riječ o negativnostima, i ne mogu se strpjeti, već kritiziraju, osuđuju i prigovaraju suprugama prije nego što shvate bit same problematike. Najbolji lijek za nestrpljivog muža nalazi se u ignoriranju i zanemarivanju propusta njegove supruge.
Ebu Hurejra prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zar se ne čudite kako Allah od mene odbija vrijeđanja Kurejšija i njihova proklinjanja? Oni vrijeđaju i proklinju Muzemmema (pokuđenog), a ja sam Muhammed (hvaljeni).”[5] Kurejšije su vrijeđale i proklinjale Muzemmema – pokuđenog i pogrđenog, ciljajući time na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Bilo im je besmisleno da spomenu ime Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, koje znači hvaljeni i da ga spominju u ružnom kontekstu. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vrlo je dobro znao da tim izrazom aludiraju na njega, ali se poslužio tegāfulom, tj. ponašao se kao da je ta uvreda upućena nekome sasvim drugom, a ne njemu, Allahovom poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.
Islamski su učenjaci smatrali da je u mnogim situacijama pohvalno biti nehajan, iako čovjek primijeti očitu grešku ili shvati suštinu problema. U vezi s tim navest ćemo nekoliko izjava:
Muavija b. Ebu Sufjan rekao je: “Jedna trećina razuma leži u oštroumnosti, a dvije trećine u ignoriranju (ar. tegāfulu).”[6]
Muhammed b. Abdullah el-Huzai prenosi da je Osman b. Zaida rekao: “Blagostanje se sastoji iz deset dijelova. Devet dijelova krije se u ignoriranju.” Nakon toga Muhammed el-Huzai sreo je imama Ahmeda b. Hanbela i spomenuo mu citiranu izjavu Osmana b. Zaida, a imam Ahmed reče: “Blagostanje se sastoji iz deset dijelova. Svih deset kriju se u ignoriranju.”[7]
Imam Sufjan es-Sevri rekao je: “Ignoriranje je osobina velikodušnih ljudi.”[8]
Imam Šafija je rekao: “Razborit i pametan je oštrouman čovjek koji je spreman da ignorira neka zbivanja oko njega.”[9]
Ebu Ali ed-Dekkak kaže: “Jedna je žena došla kod Hatima i postavila mu pitanje. U tom momentu pustila je vjetar i silno se zastidjela Hatima, koji joj tada reče: ‘Glasnije pričaj’, da bi pomislila kako slabo čuje. Žena se obradovala pomislivši da Hatim nije čuo zvuk vjetra. Od tada je Hatim dobio nadimak El-Esamm (gluhi).”[10] Ibn Kajjim, nakon što je naveo ovaj događaj, rekao je: “Ovo neobraćanje i ne pridavanje pažnje nekim događajima predstavljaju pola plemenitosti.”[11]
Autor teksta: dr. Safet Kuduzović
[1] Muslim, 585/1468.
[2] Ibn Redžeb, Takrirul-kavaid, 1/4 (valorizacija Mešhur).
[3] Vidjeti: Revdatul-ukala, str. 67.
[4] Vidjeti: Ihjau ulumid-din, 2/221.
[5] El-Buhari, 747/3533.
[6] Vidjeti: Ibn Abdu Rabbihi, El-Ikdul-ferid, 2/220.
[7] El-Bejheki, Šuabul-iman, 6/330, br. 8384. Vidjeti: Tehzibul-kemal, 19/369–370.
[8] Vidjeti: Ruhul-meani, 28/345.
[9] Ebu Nuajm, Hil’jetul-evlija, 9/123; El-Bejheki, Šuabul-iman, 6/330, br. 8386; Ibn Asakir, Tarihu Dimešk, 56/13.
[10] Vidjeti: Tarihu Bagdad, 8/238;
[11] Vidjeti: Medaridžus-salikin, 2/358.
