Uzvišeni Allah objavio je: ”Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan: kada ga nevolja snađe – brižan je, a kada mu je dobro – nepristupačan je.” (El-Me'aridž, 19.-21.)
U ova tri kratka ajeta Kur'an sažima cjelokupnu psihologiju čovjeka, prikazujući stvarnost ljudske duše dok se suočava sa zlom – u vidu nevolja – i dobrom – u vidu blagodati. Svaki ajet djeluje poput poteza kista koji oblikuje lik čovjeka, sve dok se riječi ovih kratkih ajeta ne upotpune – tada slika ”oživljava” i progovara, i pred nama se ukazuje čovjek sa svojim trajnim osobinama i crtama.
Pod ”čovjekom” ovdje se misli na ljudsku vrstu, slično kao u riječima Uzvišenog: ”Tako mi vremena – čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine …” (El-Asr, 1.-3.), i kao u ajetu: ”Čovjek je stvoren od žurbe”. (El-Enbija, 37.)
Dakle, u ovim ajetima govori se o ljudskoj prirodi utkanoj u čovjeka prije nego je oplemenjena vjerom – o ”sirovom” stanju duše prije nego je dotakne svjetlo imana.
Riječ (هَلُوعاً – helû'an) je pojačani oblik od riječi (الهلع – el-hele'a) i označava pretjerivanje duše, njen izlazak iz okvira umjerenosti, sredine i ravnoteže (tevessut). Duša se nalazi u stanju očaja, straha i nedostatka strpljivosti kada je pogodi ono što joj šteti, kao i u stanju škrtosti, uskraćivanja i nepristupačnosti kada postigne ono što je raduje i veseli.
Kada srce ostane bez svjetla vjere
To je čovjek kada je njegovo srce prazno od imana. Kur'an ga opisuje kao krajnje malodušnog. Kada ga pogodi zlo i ono što mu je mrsko, vidimo ga kako osjeća bol zbog dodira zla, očajava zbog toga, i smatra da je to zlo neodvojivo od njega, da ga neće napustiti, da ga je okružilo bez mogućnosti da se otkloni. Ne može zamisliti da postoji izlaz, niti očekuje od Allaha promjenu. Zbog toga ga izjeda očaj i razdire unutrašnji nemir. To je zato što se ne oslanja na čvrst oslonac koji bi mu povećao odlučnost i za koji bi vezao svoju nadu i očekivanje.
”A kada mu je dobro – nepristupačan je.”
A zatim vidimo istog tog čovjeka kako uskraćuje dobro kada je u mogućnosti da ga posjeduje i kada je njime iskušan. Smatra da je to plod njegovog truda i zarade, pa ga uskraćuje drugima, zadržava za sebe, i postaje zarobljenik onoga što posjeduje.
Ono što pogađa čovjeka od zla i dobra u životu zapravo je iskušenje od Allaha. Oboje zahtijeva strpljivost, ustrajnost i svjesnu borbu sa samim sobom. Iskušenje dobrim može biti teže čovjeku od iskušenja zlom, iako se ljudima čini da je blaže od iskušenja zlom, odnosno nekom nevoljom.
Mnogi ljudi, koji su iskušani nevoljama, ostaju postojani na tim iskušenjima, ali je vrlo malo onih koji ostaju postojani u iskušenju dobrim. Naprimjer, mnogi se strpe na iskušenju bolešću i slabošću, ali je malo onih koji se strpe na iskušenju zdravljem i snagom, i koji obuzdavaju silinu snage koja se budi u njima.
Mnogi se strpe na siromaštvu i oskudici, pa im duše ne klonu i ne slome se. Ali malo je onih koji se strpe na bogatstvu i izobilju, i na onome što ono nudi od užitaka i budi od strasti i pohlepe. Mnogi se strpe na mučenju, uznemiravanju i zastrašivanjima, pa ih to ne uplaši. Ali malo je onih koji se strpe na iskušenju primamljivim ponudama, položajima, užicima i bogatstvom.
Ova kur'anska slika zadivljuje svojom preciznošću opisa suštinskih osobina čovjeka. Od tih slabosti čovjeka ne može osloboditi ništa osim snage imana, koji ga spaja s izvorom u kojem pronalazi smirenost koja ga čuva od očaja pri susretu sa nevoljom i od škrtosti pri posjedovanju dobra.
Zato Kur'an prvo otkriva ovu istinu o čovjeku, da bi potom ukazao na izuzetak. Naime, nakon što prethodni ajeti opisuju čovjeka kroz osobinu malodušnosti i njegovu sklonost očaju u nevolji te škrtosti i uskraćivanju u blagostanju, kur'anski govor se usmjerava ka vjernicima koji su izuzeti od tih svojstava, pokazujući kako vjera preobražava ljudsku prirodu i kako iman uzdiže, usmjerava i dovodi u ravnotežu ljudsku narav. Bez imana, čovjek robuje svojoj duši i njenim porivima; s imanom, postaje njenim gospodarom.
Budući da Kur'an u nastavku ovih ajeta navodi više takvih osobina, od kojih svaka nosi duboku odgojnu i duhovnu poruku, u narednim tekstovima ćemo se zadržati na svakoj od njih pojedinačno, nastojeći da ih sagledamo u njihovoj punini i razumijemo kako one izgrađuju ličnost vjernika i čuvaju njegovo srce od slabosti koje su svojstvene ljudskoj prirodi kada ostane bez svjetla imana.
To su osobine koje, u svojoj cjelini, ukazuju na: potpunu predanost i pokornost Stvoritelju, brižnost prema stvorenjima, strpljivost u nevolji, zahvalnost u blagostanju, vjeru u obračun i nagradu na Sudnjem danu, strah od kazne i patnje, obuzdavanje ponižavajuće strasti i davanje prednosti vječnosti nad prolaznošću. Sve su to osobine koje stoje nasuprot malodušnosti, očaju i škrtosti koji ovladaju čovjekom kada mu srce ostane prazno od imana.
Namaz – vjernikovo trajno i neuništivo oružje
Prva među tim osobinama jeste: ”Osim vjernika, koji molitve svoje budu na vrijeme obavljali.” (El-Me'aridž, 22.-23.) Ovaj oblik je uzet iz službenog bosanskog prijevoda Kur'ana od Besima Korkuta. Međutim, doslovni prijevod ajeta glasi: ”Osim klanjača – koji su ustrajni u svojim namazima.” Doslovni oblik posebno naglašava trajnost i postojanost vjernikove povezanosti s namazom.
Namaz, pored toga što je stub islama i znak imana, jeste najveće sredstvo povezivanja s Allahom i najjasniji izraz čistog robovanja Allahu u islamu. Klanjači se putem tog uzvišenog ibadeta okreću samo Allahu, i njime se uzdižu iznad robovanja ljudima i robovanja stvarima.
Oni se okreću Apsolutnoj Moći i svoja čela spuštaju pred Allahom, a ne pred stvorenjima. A srce koje se istinski spušta na sedždu Allahu, i koje je s Njim povezano tokom noći i dana, osjeća da je povezano sa Izvorom postojanja i u svom životu pronalazi uzvišeniji cilj od toga da bude uzalud potrošen na Zemlji i zemaljskim potrebama. Čovjek u namazu osjeća da je jači od svih stvorenja, jer je povezan sa Stvoriteljem svih stvorenja.
Zato je namaz najveća opskrba vjernika i njegovo trajno, neuništivo oružje bez kojeg ne može dok je na ”bojnom polju”. A bojno polje vjernika je stalno: borba sa samim sobom, borba sa šejtanima – i od džinna i od ljudi – borba sa prohtjevima i strastima. Sve te destruktivne sile traže sredstvo kojim će se nadvladati, a vjernik, nakon imana, nema boljeg oružja od namaza – prvog stuba islama nakon šehadeta.
Namaz je vjerniku izvor života, bez njega on kao da i ne živi. Ništa ga od namaza ne može odvratiti niti spriječiti. To je neprekidna veza s Allahom koju vjernici uspostavljaju u njenim vremenima, ispunjavajući njene uvjete, bez odgađanja, odugovlačenja i malaksalosti.
Njihova srca u namazu osjećaju strahopoštovanje usljed stajanja pred Allahom, pa se u potpunosti smiruju. Njihove duše se čiste i oslobađaju svake prljavštine i svih natruha grijeha. To je trenutak kada se zalutala ”čestica” ponovo spaja sa svojim Izvorom, zbunjena duša pronalazi svoj put, a usamljeno srce nalazi svoje prebivalište i smiraj.
Zato je namaz uzvišena Božanska škola, izvorni odgojni put, temelj svakog dobra i zaštita od svakog zla. On je trajni, stalno obnavljani susret između Stvoritelja i stvorenja.
Uistinu je lišen svakog dobra onaj kome je uskraćen taj veličanstveni susret – susret iskrenosti i imana.
Udjeljivanje kao lijek protiv škrtosti
Druga među osobinama iskrenih vjernika jeste: ”I oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga koji ne prosi.” (El-Me'aridž, 24.–25.)
Ova osobina pokazuje kako vjernici, oslobođeni malodušnosti u nevolji i škrtosti u izobilju, udjeljuju dio svoje imovine – iskreno i iz čistog srca – onima koji su potrebni, prosili oni ili ne prosili, kao izraz zahvalnosti Uzvišenom Allahu za blagodati koje su im darovane.
Nazivanje onoga što daju iz svoje imovine ”pravom” (حق) ukazuje na to da, zbog čistoće njihovih duša, oni prosjaka i onoga koji je u potrebi, ali se stidi da traži, doživljavaju kao svojevrsne sudionike u svojoj imovini.
Njihova želja da utješe i pomognu braću toliko je snažna da ono što im daruju smatraju njihovim trajnim pravom, a istovremeno u tom darivanju vide sredstvo vlastitog približavanja Allahu i stjecanja Njegove nagrade.
Spominjanje ove osobine u ovim ajetima oblikuje karakter vjernika i predstavlja jednu od etapa liječenja duše od škrtosti i pohlepe. Vjernik, od samog početka, priznaje da je imetak koji posjeduje dar od Allaha, a ne plod vlastite zasluge. Iz tog priznanja proističe dobročinstvo prema slabima, osjećaj ljudske solidarnosti i bratstva te svijest o povezanosti svih s Allahom.
Trošenje imetka na Allahovom putu – bilo kroz zekat, sadaku ili druge vidove dobročinstva – ne umanjuje bogatstvo; naprotiv, ono je lijep zajam Allahu, koji ga čuva, uvećava i višestruko nagrađuje. Na dunjaluku donosi berićet, mir i zadovoljstvo, a na ahiretu džennetske užitke, Allahovu naklonost i blizinu.
Dakle, bogatstvo i siromaštvo ne zavise od pohlepe, škrtosti niti od samog trošenja, već sve dolazi od Allaha. Stoga se vjernici trude i bore svojim imetkom kao što to čine i svojim životima na Allahovom putu, svjesni da su im životi ograničeni, opskrba određena i da je za njih dobro da žive dostojanstveno, slobodno, hrabro i čestito. Jer, na kraju, sve se vraća Allahu.
Foto Ilustracija / Cazin.net
