fbpx Političari se za Srebrenicu bore pred kamerama u julu

Političari se za Srebrenicu bore pred kamerama u julu

Home

Političari se za Srebrenicu bore pred kamerama u julu

„Rođen sam u gradu koji je postao sinonim za stradanje jednog naroda, sinonim za tu tešku riječ koja se zove - genocid.“

Ovako svoju životnu priču započinje Damir Hrustić, Srebreničanin koji je preživio golgotu ovog bosanskohercegovačkog grada u julu 1995. godine i koji gorko govori kako je samo u ovom mjesecu i samo za vrijeme izbora Srebrenica tema političara, premda je u izbornom slučaju sve manje.

„U julu 1995. godine sam, zbog brutalnog napada zločinaca koji su ubijali sve što nije srpsko, morao napustiti svoj grad. Božjom voljom sam ostavljen da živim. U genocidu koji se desio te godine sam izgubio oca, amidžu, amidžiće i mnogobrojnu rodbinu“, nastavlja.

Hrustić se uspio spasiti kao 15-godišnjak. Bio je smješten u jednom gradu blizu Tuzle, gdje je završio srednju školu i fakultet, prenose Agencije.

„Teško je bilo dobiti posao, pa sam neko vrijeme bio i u inostranstvu. Tuđi svijet nije moj svijet... Pa sam nakon kratkog razmišljanja odlučio sa se vratim u Bosnu.“

Stigao je bio do Finske, ali se odlučio za povratak u Srebrenicu. Oženio se, obnovio razrušenu kuću…

„U to vrijeme nisam mogao zamisliti negdje drugo svoj život osim u Srebrenici. Nešto u meni je govorilo da se moram vratiti tamo gdje su ostali moj babo, moji školski drugovi... To mi je davalo snagu. Želio sam dokazati sebi da je, nakon svega što se desilo, moguće nastaviti život u gradu koji je toliko patnje i boli doživio.“

Otrcana fraza

Za Hrustića je život u Srebrenici počeo dobijati svoj smisao na samom početku povratka, „tada je bilo volje i entuzijazma za povratkom“, ističe naš sagovornik.

No, govori kako je trenutna situacija se sasvim drugačija.

„Međutim, danas je život u Srebrenici sasvim drugačiji. Kao što znate, većina povratnika je napustila grad ili okolna sela, neki su umrli. Ono što je ostalo povratnika Bošnjaka žive uglavnom od poljoprivrede, stočarstva, neki broj povratnika je i zaposlen.“

Ukazuje na problem koji duže vrijeme muči povratnike…

„Problemi Bošnjaka povratnika su vezani za kršenje njihovih prava što se tiče obrazovanja djece u osnovnoj školi, jer zbog licemjerstva naših funkcionera i sadašnje vlasti na čelu Opštine bošnjačka djeca nemaju pravo da uče svoj jezik.“

Pitali smo ga kako komentira odnos politike iz Sarajeva prema Srebrenici, političara koji ovo mjesto stradanja često spominju u svojim javnim istupima.

„'Treba pomoći Srebrenici', to je već postala otrcana fraza kod većine naših političara. Uglavnom se za Srebrenicu 'bore' ispred kamera i to samo u julu mjesecu. Srebrenica više nikom, mislim na političare, nije važna osim nama koji živimo ovdje.“

Nema glasova, nema važnosti

Kako situaciju popraviti, šta se treba mijenjati?

„Na žalost, malo nas je da bi mogli nešto promijeniti. Danas se političari bore za masu koja im može obezbijediti glasove, Srebrenica to nema i zato im nije više važna. Sve manje se pominje i riječ genocid“, ogorčeno kaže Hrustić.

Kao i proteklih godina, kako se bliži 11. juli, Srebrenica polako dolazi u žižu javnosti ali naš sagovornik navodi kako je od jula do jula sve manji interes ljudi.

„Mišljenja sam da Srebrenica ne postoji uopšte u glavama naših političara i lidera osim u mjesecu julu. Tada se svi uglavnom sjete Srebrenice i nakon toga tajac. Ranijih godina Srebrenica oživi bar u mjesecu julu... Dolazilo je ljudi iz ostalih dijelova BiH, iz dijaspore. Grad je bio pun naroda. Ali kako godine prolaze tog naroda i posjeta je sve manje.“

Navodi kako se „naši lideri bore isključivo za svoje interese, a za stanje i život povratnika ne obraćaju pažnju, osim ponekad da osude neko djelo ili radnju druge strane. Bitno je da samo oni imaju dobre plate.“

Ipak, ističe kako je po prirodi optimista.

„Tako da i dalje mislim da u Srebrenici ima života za Bošnjake povratnike, samo nam fali jedinstva i međusobne brige između nas. Jedna od rijetkih pozitivnih stvari u Srebrenici u današnje vrijeme je da imamo zavidan broj djece u osnovnoj školi (oko 75% bošnjačke djece je u OŠ).“

Nastavak borbe za prava

Ali za tu djecu nema ko da se bori osim njihovih roditelja, dodaje.

„Djeca su diskriminisana po pitanju jezika, samog odnosa pojedinih prosvjetnih radnika prema učenicima, samog ambijenta škole koju pohađaju… Naši predstavnici ništa ne preduzimaju po pitanju toga. Vjerujte da nisam iznenađen jer je njima važniji lični interes nego opšti“, kategorično kaže Hrustić.

Ono što daje nadu da će ovo mjesto stradanja opstati i da će život prevladati mrak je činjenica da ima mladih bračnih parova koji se bore.

„I pored velikog broja problema u kojima se nalaze Bošnjaci povratnici, Srebrenica će da nastavi živjeti zahvaljujući mladim ljudima koji su se vratili i zasnovali svoje porodice. Srebrenici tako malo treba da bi postala dostojan ambijent za život... Naši političari trebaju prestati pričati prazne riječi, obećavati kule i gradove. Srebrenici trebaju djela.“

„Neki kažu nemamo pekare, mesnice?! Ne slažem se da je to neki veliki nedostatak. Više su nam potrebni neiskvareni i iskreni lideri koji će se istinski boriti za prava povratnika, kojih je iz dana u dan sve manje i manje“, navodi sagovornik Al Jazeere i poručuje:

„Nastavit ćemo borbu za naša prava, za prava naše djece, bez obzira da li ćemo imati podršku ili ne od naših predstavnika.“

Objavio: Tue, 09/07/2019 - 07:42
Back to top