Post kao sredstvo za otkrivanje suštine naše ljudskosti i otpora tiraniji

.
Ramazan je veliki događaj koji nas podsjeća na naše sličnosti, bez obzira na razlike među nama. I bez obzira koliko smo udaljeni jedni od drugih ili koliko su različita naša razmišljanja i naši umovi, post ima začuđujuću moć koja zatvara sve udaljenosti i približava nas jedne drugima

 

Način na koji postimo podsjeća nas da smo jedno, i to je obaveza koja je propisana nama i onima prije nas, čak i prvom čovjeku, Ademu, alejhi selam.

Kada razmišljam o obavezi posta, smatram da nas to upućuje na glavni cilj našeg postojanja na ovome svijetu, a to je otkrivanje suštine naše ljudskosti. Post je jedan od najefikasnijih načina razmišljanja o čovjeku i razumijevanja suštine njegovog postojanja, jer post u svojoj suštini čini da čovjek osjeća da je ljudsko biće koje svojom slobodnom voljom odbija da odgovori na zov dva najjača i najmoćnija nagona u njegovom tijelu.

Čovjek po prirodi teži i voli ono što mu je zabranjeno, pa ako postač uspije da kontrolira ova dva nagona trideset dana, u stanju je da upravlja svojom dušom, njenim navikama i željama i da je vodi ka onome što je dobro, sreća i prosperitet za čovjeka, što i jeste njegova prva i glavna misija, i to je suština ljudskosti u njenom najboljem obliku.

Savremeni svijet čovjeka tretira samo po principu individualizma, tog čovjeka koji dobro poznaje svoja prava, traga za njima i bori se za njih. Želje pojedinca koje mora zadovoljiti i ispuniti su najvažnije, i to je fundamentalna stvar koja se mora ispuniti prije svega. Ona cementira izolaciju čovjeka od njegovog društvenog miljea, a možda i rastakanje njegove ličnosti i blijeđenje njegovih ljudskih veza.

Savremeni svijet poziva na individualnu slobodu s ciljem da obmane umove, kako bi zanemarili društvenu dimneziju, jer čovjek sebe vidi slobodnim sa individualne tačke gledišta u svojim nagonima i željama. Poput kaveza sa pticama u njemu, koji je stavljen u potpuno zatvorenu salu, da bi se zatim otvorila vrata kaveza. To je lažni osjećaj slobode, jer zatvorenik koji zna da je zarobljen pokušava se osloboditi zatočeništva, dok onaj koji ne osjeća da je zatvorenik i ko se osjeća slobodnim – kao ptice u zatvorenoj sali sa otvorenim vratima na kavezu -, njegov osjećaj je iluzija i laž. Ova tendencija može dovesti do uništenja karakteristika ljudske rase, u svjetlu tehnološke i digitalne revolucije u kojoj je veza sa mašinom postala najbolja opcija.

Upravo to čini post izuzetno značajnim činom, u kojem se čovjek može naučiti postojanosti i strpljenju, a budući da smo svi jednaki u njemu i da činimo jedno te isto djelo, post nas upozorava da su naša prava povezana i sa ljudskim pravima drugih, i da strasti i prohtjevi nisu jedine stvari koje moramo zadovoljiti. Čovjek nije biće koje živi samo da traži svoja prava, jer su prava onih koji su izloženi ponižavanju, ugnjetavanju i progonu, na vrhu ljestvice njegovih dužnosti na ovome svijetu, jer je on biće koje je odgovorno na osnovu svoje ljudskosti.

Srž problema ljudskih prava proizilazi iz želje ljudi da kontroliraju druge, odnosno fokusa na vlastite želje i prohtjeve bez obzira na potrebe drugih. Ova priroda dominacije unutar čovjeka i njegova pretjerana želja da tlači i ugnjetava druge, ono je što ga čini najsloženijim bićem na zemlji, i to je ono što ga čini jedinstvenim stvorenjem kojem je povjeren veoma težak zadatak.

U ajetima: ”Uistinu, čovjek se uzobijesti, čim se neovisnim osjeti.” (El-Alek, 6.-7.), Uzvišeni Allah objašnjava kako se u čovjeku javlja obijest i kako zaboravlja druge ljude i njihova prava. Naime, ako se čovjek osjeti neovisnim, onda je on sklon obijesti i tiraniji koja prelazi svaku granicu.

Čovjek je po prirodi obijestan i buntovan kada se osjeti neovisnim, osim iskrenih vjernika, jer vjernik smatra da ni za tren oka ne može biti neovisan od Allaha i da mu je Allah uvijek potreban. Zato on za svaku potrebu traži pomoć od Allaha i obraća Mu se u svakoj nevolji, jer zna da, ako ga Allah prepusti njemu samom, da je prepušten slabosti i nemoći, i da čovjek sâm sebi ne može nikakvu korist pribaviti, niti štetu otkloniti.

Osjećaj neovisnosti i obijest su stanja koja proizilaze jedno iz drugog. Sve dok čovjek misli da posjeduje svijet, sve dok misli da zna sve ili gotovo sve, sve dok misli da je ono što zna ili ima dovoljno za njega i njegove prohtjeve i želje, on sve dublje tone u obijest i tiraniju.

Post je čin koji nas sve podsjeća na našu nemoć, da nam je prijeko potreban Svemogući Allah i da smo potrebni jedni drugima, te da je pravednost jednih prema drugima osnova naše kohezije i kontinuiteta na ovome svijetu, inače će tiranija dominirati našim postupcima i tada ćemo biti kao oni koji žive po zakonu džungle.

Post nas uči jednoj važnoj istini, a to je da iako mislimo da imamo sve, možda zapravo nemamo ništa. Evo naših tijela pred nama sa njihovim prohtjevima i željama, ali im ne možemo odgovoriti onim što mi želimo, već onim što Allah želi.

Post nas kroz ovo razmišljanje uči našoj odgovornosti prema drugima, jer, iako posjedujem ovo tijelo, ja zapravo nemam pravo raspolagati njime kako hoću i kad god hoću. Tako je i sa našom odgovornošću prema drugima. Nisam ja sâm na ovome svijetu, već imam odgovornost prema drugima koju moram ispuniti.(saff.ba)