U noći, kada se u BiH slavio plasman “Zmajeva” na Svjetsko prvenstvo, tri navijača svoj su život završili tragično. Negdje u Poljskoj. Na povratku svojim kućama. Sretni što su bili dio historije, radosni zbog gola Vedada Ibiševića, koji je bh. reprezentaciju odveo u Brazil. Slavili su i oni na stadionu u Kaunasu, s “Ljutim Krajišnicima”, te ostalima bh. navijačima, potom krenuli slavlje podijeliti sa svojim najdražima. Bajram i plasman na Svjetsko prvenstvo. Njihov ovozemaljski put završio je na cesti, u Poljskoj na putu prema domovini.
Vildan Pehlić, Hasib Mahmić i Almir Kasumović, imali su još dosta želja, put u Brazil, zapošljavanje, ženidbe… Tu večer zajednička im je bila povratak svojima, bajramsko slavlje i plasman u Brazil. Nisu ga dočekali.
Adis Ćoralić, četvrti putnik iz “Pežoa” i jedini preživjeli na četvrtu godišnicu smrti svoje braće i heroja, za portal Sportske.ba otvorio je dušu.
“Svaki čovjek ima neku životnu priču, nešto što mu se desilo u životu i ovisno o tome da li je to nešto lijepo ili tužno sjeti se s vremenom, vrate se slike koje ne može izbrisati, ali kada doživite i najljepši i najteži trenutak u životu sve u jednom danu onda je to teško opisati, teško zaboraviti, a kažu da je nemoguće nešto shvatiti dok to ne doživite i zaista istina je to. Godine prolaze i evo danas četiri godine nakon utakmice u Kaunasu i toliko željene pobjede naše reprezentacije, mnogi će se sjetiti tog gola, tako mi dragog Vedada Ibiševića, sjetit će se mnogi koliko je suza radosnica bilo te tople oktobarske noći, još uz to Bajram, ništa na svijetu ljepše za poželjeti, bilo je to ostvarenje sna mnogih od nas tako i mene, ali taj san i ta sreća nisu dugo trajali. Ovo je priča o meni, moje sjećanje na Hasiba, Almira, i Vildana. Ljuti Krajišnici, istinski navijači i patriote koji su izgubili život u saobraćajnoj nesreći na povratku iz Litvanije.”
“Prije nego što napišem nešto o meni, ili o nečem drugom poslije toga želim prvo da stavim na papir svoje sjećanje na tu neizmjernu količinu sreće i ponosa te noći, naši igrači su ostvarili snove i ne postoji način da opišem sreću kojom smo zračili te noći, ako to igračima išta znači i Hasib, Almir i Vildan su toliko sretni bili da je to teško zaista opisati. Utakmica i noć koja će sigurno ostaviti dubok trag u historiji Bh. fudbala, naredne generacije trebaju učiti na tom primjeru i treba ih sjećati na taj oktobar u Kaunasu, tu fantastičnu generaciju igrača koji su svoj uspjeh bazirali na druženju i prijateljstvu, evo i nakon četiri godine sjetit će se te utakmice većina i treba da se sjete, ali kad neko pomene tu utakmicu treba uz to dodati imena Almir, Hasib i Vildan, momci koji su dali živote bodreći svoju reprezentaciju zagrnuti zastavama jedine nam domovine. Ja znam da oni nikad neće biti zaboravljeni i ponosan sam što sam tu noć i to putovanje proveo s njima.”
“Težak je period bio za mene nakon nesreće od samog saznanja šta se desilo pa da kažem sve do danas, put oporavka i prihvatanja činjenice da mi prijatelja više nema bio je vise nego težak. Bio sam bez posla duži period, ne kritikujem nikog niti smatram da je bilo ko bio dužan po tom pitanju nešto napraviti, ali sva ta obećanja bila su uzaludna niko nista nije poduzeo. Trenutno radim na brodogradnji i neću biti u mogućnosti na ovaj dan obići mezarluke rahmetli Ljutim Krajišnicima i proučit im Fatihu, ali čim budem u mogućnosti otići ću. Otvorio bih dušu pisao o mogim dešavanjima i obećanjima, ali suza mi krene nešto mi ne da da ovaj dan pamtim po tome, činjenica je da kako vrijeme i godine prolaze mnoge se stvari zaborave i shvatio sam ako čovjek prihvati nešto odmah lakše mu kasnije bude, mene su mnogi zaboravili i to oni koji su rekli da će uvijek biti tu na raspolaganju i koji će pomoći riješiti moje probleme, bio sam više psihički potresen, ali fizički, jer teško je živjeti sa šipkom u ruci, a pogotovo zaposliti se a ja tu šipku imam trajno i s njom živim. To je moja najveća motivacija da budem bolji čovjek u životu.”
“Pitaju me često o igračima, jave li se, dođu li. Nije me niko posjetio od njih, volio bih iskreno, znam da svi oni imaju obaveze kako klupske tako i familijarne. Razumijem ih naravno, ali zaista bio bih presretan da dođu kod mene, a što se tiče Saveza i obitelji od Almira, Hasiba i Vildana, ne znam jesu li u kontaktu, ja nemam neki njihov kontakt osim generalnog sekretara koji mi zaista omogući ulaznice kad su utakmice i hvala mu na tome. Žao mi je što se reprezentacija nije plasirala na završnicu prvenstva u Rusiju, imam želju jednog dana otici u Lomzu, mjesto blizu Varšave gdje se ta nesreća desila. Možda jednog dana snovi postanu java, milion je tih Možda, ali jedno je sigurno Almir Hasib i Vildan nikad ne smiju i neće biti zaboravljeni- ispričao je za portal Sportske.ba Adis Ćoralić, jedini preživjeli u teškoj saobraćajnoj nesreći u kojoj su živote izgubili vjerni navijači BiH, “Ljuti Krajišnici”.
Adis ne moli i ne traži ništa za sebe. On jedino moli da se ne zaborave njegova braća, navijači koji su život dali za BiH, za svoje ljubimce, zbog kojih su desetine hiljada kilometara putovali na gostovanja da bi ih bodrili. Adis se ne ljuti ni na bilo koga u Savezu, niti na reprezentativce, mada su neki, a samo dragi Allah zna iz kojih razloga, davali lažna obećanja, ronili suze dok je bilo kamera i fotoreportera. Jasmin Baković jedini, izgleda nije zaboravio krajišnike, bosanskohercegovačke heroje. Makar to Adis niti jednom gestom nije uradio, njegova potresna priča snažna je i poruka “Zmajevima”.
