Građani Bosne i Hercegovine, svih naroda i narodnosti, svikli su na upozorenja i najave mogućih sukoba. Zato na njih, uglavnom, i ne reagiraju. Ipak, ovdje se ne radi o uzbuni sličnoj bilo kojoj drugoj: Ovdje se radi o projiciranju događaja obavještajne službe koja po sličnim pitanjima, nažalost, ne pravi kardinalne greške. Naprotiv. Zato je nužno ovakvo upozorenje učiniti javno dostupnim, shvatiti da postoji izravna opasnost od rata i raditi sve što je potrebno da do njega ipak ne dođe.
Iako su u obavještajnim podacima, u ulozi kreatora „dogovorenog rata“, spominje dvojac Dodik – Čović, nužno je podsjetiti na političke ciljeve koji su njihova vodilja i za čiju realizaciju su, po svemu sudeći, spremni uvesti zemlju, a posljedično i cijelu regiju u novu kataklizmu s vrlo neizvjesnim, ali sasvim sigurno užasnim posljedicama.
Oružani sukob, dvosmjerna agresija na Bosnu i Hercegovinu ranih 90-ih godina nije okončana ispunjavanjem postavljenih ratnih ciljeva. A ultimativni cilj agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je njena podjela. Takva ideja materijalizirala se prije skoro 30 godina, na tajnom sastancima Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana u Karađorđevu i Tikvešu kod Osijeka. Kako je dvojac Milošević – Tuđman dogovoreno, planski i strategijski djelovao na razbijanju Bosne i Hercegovine svjedoči i podatak da su u toku ratnih zbivanja imali čak 48 evidentiranih sastanaka. Uz to je šef kabineta Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić s Miloševićem imao 11 susreta u periodu od 1993. do 1995. godine. Na ovim, ali i sastancima komisija koje su formirali Milošević i Tuđman (zadatak komisija bio je precizno utvrđivanje linije podjele Bosne i Hercegovine) dogovorene su banovinske granice Hrvatske iz 1939. godine uz Cazin, Kladušu i Bihać koji bi pripali „Velikoj Hrvatskoj“. Ostatak BiH bio bi pripojen „Velikoj Srbiji“. Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić upitao je Karadžića šta će o ovakvom planu reći Alija Izetbegović, a Tuđman je odgovorio da, kad se „hrvatske i srpske škare slože, Alija se ništa ne pita“. Miloševićev i plan političkog i intelektualnog rukovodstva Srba za Bosnu i Hercegovinu ogoljen je u razgovoru koji je Mesić vodio u Beogradu mnogo prije zvanične agresije.
- U Beogradu sam 1990. razgovarao s Borisavom Jovićem koji je u isto vrijeme kad i ja bio član Predsjedništva SFRJ. Rekao sam mu da bi bilo dobro da zaustavimo ‘balvan revoluciju’, da sjednemo za stol, da pitanja koja moramo razriješiti razriješimo bez oružja, jer rješavanje problema balvanima Srbe u Hrvatskoj vodi u samoubojstvo. Pitao sam ga trebaju li Srbiji Srbi u Hrvatskoj. Odgovorio je – ne. Pitao sam ga treba li Srbiji hrvatski teritorij. Odgovorio je – ne treba. A, što vama treba, pitao sam. Odgovorio je – nama treba 63 posto Bosne i Hercegovine. To je, rekao mi je, bilo srpsko, jest srpsko i srpsko mora ostati – ispričao je Stjepan Mesić.
Operativno, ne terenu, u Bosni i Hercegovini dogovoreni rat i rad na ispunjavanju zacrtanih ciljeva Miloševića i Tuđmana provodili su Radovan Karadžić i Mate Boban. Naknadno su formirani cijeli timovi na provođenju udruženog zločinačkog poduhvata koji će kulminirati najstrašnijim razaranjima, ratnim zločinima i genocidom.
Nakon okončavanja agresije na Bosni i Hercegovinu i potpisivanja Okvirnog sporazuma za mir u BiH ratni i politički ciljevi političkog vodstva Srba i Hrvata nisu se dramatično promijenili. Šta više, oni se pokušavaju održati „promoviranjem“ zločinaca u heroje, slavljenjem simboličnih datuma uspostavljanja, s jedne strane, Herceg-Bosne i, s druge strane, Srpske Republike BiH. Tako se ideja o podjeli Bosne i Hercegovine održava „vrućom“. Secesionističke prijetnje su gotovo svakodnevne.
Uz to se ulažu značajni napori, prije svih Milorada Dodika i Dragana Čovića, uz svesrdnu logističku i svakojaku podršku zvaničnih Beograda i Zagreba, na održavanju stalnih političkih kriza koje trebaju rezultirati slabljenjem državnih institucija i slabljenjem kapaciteta da se sistemski odgovori na buduće izazove. Stalnom izazivanju kriza, sprečavanju snažnijeg ekonomskog razvoja i miniranju jačeg euroatlantskog integriranja konačni cilj jeste stvaranje preduslova, uz čekanje „historijske prilike“ za novi sukob koji bi, vjeruju Milorad Dodik i Dragan Čović, mogao dovesti do konačne realizacije agente nacrtane na salveti u Karađorđevu.
S istim namjerama, vođen svojim uzorima i prethodnicima, djeluje i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić. A jednake namjere s pokušajima destabiliziranja Bosne i Hercegovine izmišljenim terorističkim prijetnjama i ratnicima imala je i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Oni nisu sami u ovakvoj sumanutoj akciji. Naprotiv, oko ove retrogradne ideje okupljeni su brojni pojedinci, dijelovi intelektualnih elita i organizacija, kontrolirani mediji… Konačno, snažna podrška destabiliziranju Bosne i Hercegovine, ali i regije, u potpunosti se uklapa i u vanjskopolitičke ciljeve Ruske Federacije.
Šta i ko može spasiti Bosnu i Hercegovinu novog rata?
Opisanu matricu djelovanja uz očito konkretne materijalne dokaze prozrela je moćna evropska obavještajna služba koja je stoga svoju vladu informirala o mogućem razvoju događaja i eskalaciji sukoba u Bosni i Hercegovini. Očito su ovakva upozorenja stigla i do drugih vlada, pa je već od početka ove godine u brojnim ambasadama u našoj zemlji povećan broj službenika s posebnim zadacima.
Prije 30-ak godina, u periodu dogovora Tuđmana i Miloševića, poruka zvaničnog SAD-a bila je jasna: „Nećete dijeliti Bosnu“. U samoj Bosni i Hercegovni građani vođeni idejom bratstva i jedinstva nisu vjerovali da do rata uopće može doći. To ipak nije bila smetnja agresorima i nastupio je rat. Danas, ožiljci rata su svježi i građani ne žele vjerovati da je iko spreman praviti nove. SAD ima sličan stav o Bosni i Hercegovini kao i devedesetih. Također, zvanični Washington ima i obavezu više jer su kumovali Okvirnom sporazumu za mir u BiH, koji dopušta prisustvo latentnih prijetnji opstojnosti države, ali i prijetnji miru.
Podjela na one koji žele dugoročnu stabilnost i mir, s jedne, i na one koji podstiču nestabilnost i zagovaraju retrogradne ideje, s druge strane, nikada nije bila jasnija. Linija koja razdvaja ove dvije strane zove se NATO. Većina bošnjačkih i probosanskih stranaka nema dileme i u atlantskim integracijama vidi dugoročno ulaganje za „mirnu Bosnu“. Milorad Dodik i većina srpskih političkih predstavnika ultimativno je protiv integracije BiH u najsnažniju svjetsku vojno-političku alijansu. Dragan Čović, iako to vješto pokušava prikriti, drži stranu antiintegracijskih procesa. Zapravo, saradnja dvojca Dodik – Čović, kako su to prepoznale i strane obavještajne službe, fokusirana je na trajnu destabilizaciju države zarad decenijskih, retrogradnih i po mir opasnih političkih ciljeva. Osim zvaničnom SAD-u, sve pobrojano je poznato i vladama Velike Britanije, Francuske, Njemačke…
Ukoliko su zaista za mir i modernu evropsku Bosnu i Hercegovinu, kako to u svojim istupima ponavljaju, morat će preuzeti i vlastiti dio odgovornosti i konkretno i odlučno djelovati. A njima su, uz sve pobrojano, poznate i informacije o lobističkim akcijama trgovaca oružjem koji bi rado novo tržište za svoje profite na tuđoj krvi i nesreći.
Ogromna je nepoznanica hoće li se okolnosti u BiH razvijati u pravcu u kojem to predviđaju obavještajne službe ili će i građani svih nacionalnosti i vjerske pripadnosti i domaći donosioci odluka i međunarodni prijatelji Bosne i Hercegovine učiniti sve da preveniraju nove užase na prostoru Bosne i Hercegovine i Balkana. U kojem pravcu se budućnost kreće bit će jasno iz koraka koje u narednom periodu međunarodna zajednica, putem diplomatske ofanzive, bude poduzimala prema Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću.
