No prema dječjoj psihologinji Becky Kennedy, temelj odgoja psihički snažne i otporne djece nije u strogosti, već u suosjećanju. Umjesto da kritiziramo dijete jer "pretjeruje", bolje ga je saslušati i podržati.
"Kao da suosjećanje doživljavamo kao nešto opasno", rekla je Kennedy u epizodi svog podcasta Good Inside. "Kad djeca burno reagiraju na nešto što nam se čini beznačajnim, mislimo da će suosjećanje od njih napraviti slabiće."
Kennedy priznaje da je i sama tako razmišljala kad su njezina djeca bila mala. No s vremenom je shvatila da kritika samo pogoršava emocionalne ispade. "Ako na to dodam kritiku i umanjim njihovu emociju, osjećaj postaje još intenzivniji. To je potpuno kontraproduktivno."
Umjesto toga, savjetuje roditeljima da mirno priznaju dječje osjećaje i kažu nešto poput: "Razumijem da si tužan/na... To je stvarno teško. Ali znam da ćeš to prebroditi."
Takve rečenice djeci pomažu da se osjećaju shvaćeno, osobito kada su uzrujana. Psihoterapeutkinja Amy Morin dodaje da roditelji mogu koristiti i izjave poput: "Normalno je osjećati se loše, ali nije u redu ponašati se ovako." Tako djeca uče da su osjećaji poput ljutnje ili tuge normalni, ali da nije prihvatljivo nauditi drugima zbog toga. Morin ističe da roditelji mogu pomoći djeci da nauče zdravije načine izražavanja emocija, poput dubokog disanja ili imenovanja onoga što osjećaju. "Upravljanje emocijama važna je životna vještina."
Djeca koja nauče samosuosjećanje upornija su kad naiđu na prepreke
Psihički otporni odrasli ljudi najčešće imaju razvijeno samosuosjećanje, a roditelji tu vještinu mogu početi razvijati kod djece od najranije dobi, kaže Kennedy.
"Glas roditelja postaje unutarnji glas djeteta", objašnjava. Ako roditelji ne priznaju djetetove emocije ili ih stalno kritiziraju, dijete će s vremenom i samo sebe kritizirati svaki put kad pogriješi. Umjesto da uči iz grešaka, razvijat će osjećaj nesigurnosti i srama.
"To će mu samo dodatno otežati da pronađe vlastito samopouzdanje, vjeru u sebe, unutarnju snagu i sposobnost da ide dalje i pokuša ponovno", napomenula je Kennedy.
Učiti dijete kako da bude nježno prema sebi ne znači popustljivost, to je put prema otpornosti. Kad djeca znaju da se mogu utješiti i kad ne uspiju, lakše će prebroditi izazove a da ne razviju negativne obrasce razmišljanja.
"Suosjećanje je ključan dio samoregulacije", naglašava Kennedy. "Kad smo preoštri prema sebi, to nas zapravo oslabi. Osjećaji tada traju dulje i postaju jači jer ih ne znamo obraditi."
Prema istraživanju psihologinje Kristin Neff sa Sveučilišta u Austinu, samosuosjećanje povećava motivaciju za učenjem i promjenom ponašanja nakon pogrešaka.
"Suosjećanje nakon neuspjeha povećava šansu da ćemo pokušati ponovno, za razliku od onih koji su samokritični", istaknula je Kennedy. "Samosuosjećanje također pomaže ljudima da preuzmu odgovornost za pogreške, a da ne upadnu u osjećaj srama. A to je izuzetno važno."
