Piše: Danijal Hadzovic
Pitanje je jednostavno: želite li društvo u kojem je sve “moralno” jer je zabranjeno – ili društvo u kojem ljudi imaju slobodu, ali i odgovornost
Svako malo se pojavi neki mali, samozvani čuvar morala, koji u odbrani teokratskih satrapija poput Irana posegne za najjeftinijim argumentom: “Bolje to nego Zapad gdje vladaju blud, droga, alkohol i prostitucija.”
Poroci iza svetih parola
Zanimljivo je da nijedan od tih moralnih puritanaca nikada nije emigrirao u Teheran. Niti planira. Ne traže vizu za Kom, nego za Berlin. Ne konkurišu za posao u Isfahanu, nego u Beču. Ne šalju djecu na studij u Teheran, nego u Ljubljanu ili Minhen. Taj “pokvareni Zapad” im je i dalje destinacija, ali nekako ga mrze. Stomak im nekako drugačije razmišlja od mozga koji svakako ne razmišlja, a oni uvijek poslušaju stomak.
Pa hajde da raščlanimo tu priču.
To što su zapadna društva liberalnija – u smislu da dozvoljavaju pojedincu izbor i otvoreno govore o stvarima koje postoje – ne znači da su moralno propalija. Razlika je u sljedećem: na Zapadu se poroci ne skrivaju iza svetih parola. Oni se tretiraju kao društveni problemi, individualne odluke ili javnozdravstvena pitanja.
U mnogim zaljevskim zemljama, koje se često uzimaju kao uzor “moralne čistoće”, prostitucija je itekako prisutna – samo što je uvezena i prešućena. U Iranu se možete oženiti maloljetnicom, ali ćete završiti u zatvoru ako se usudite kritizirati režim. Prostitucija je legalizovana kroz "instant brakove" (vjenčaju vas, obavite "posao", pa vas razvedu), ali bi vas šerijatska policija kao ženu mogla na ulici pretući ako ste "nepropisno pokrivene".
Je li to moral? Ili kontrola i nasilje s vrlo upitnim kriterijima?
Postoji ta infantilna predstava da se ljudi na Zapadu cijeli dan drogiraju i prostituišu. Da je čitava civilizacija jedna beskonačna noć u Las Vegasu.
U stvarnosti, ogromna većina ljudi na Zapadu radi, plaća poreze, odgaja djecu, ide u školu, štedi, planira budućnost. "Poroci" ogromne većine su kratkotrajni i povremeni, ako i to, nikakav način života.
Posebna kategorija meni jakih moralista kod nas su oni koji su prije 10–15 godina bili sve ono što danas javno osuđuju. Bivši partijaneri, alkosi, drogeraši – sada gorljivi zagovornici država u kojima bi za vlastite biografije vjerovatno visili s krana. Ima među onih za koje znam da privatno vuku, piju, o lopovlucima da ne pričam, ali slomiše se da nam javno svima popiju mozak sa svojim propovijedima o moralu i vjeri.
Paradoks BiH
To je taj fascinantni fenomen: privatni grijesi se zaborave, ali se javno propovijeda stroga kazna za tuđe. Kome vi tačno držite lekcije? I je li vas imalo stid vlastitog dosjea?
I jedno pitanje koje ne prestaje da fascinira, ali naši moralisti izgleda ga sebi nikad ne postavljaju.
Od 1990. imamo nagli porast deklarativne religioznosti. Na popisu se gotovo svi izjašnjavaju kao vjernici, njih skoro 97%. Evropski smo šampioni u tome.
Istovremeno imamo sistemsku korupciju, politički kriminal, masovnu konzumaciju droga, nasilje i organizovani kriminal, stranačko zapošljavanje i klijentelizam.
Kako to?
Ako je religioznost automatski garant morala, zašto s njenim rastom ne raste i poštenje?
Možda zato što deklarativna vjera nije isto što i unutrašnja etika. Možda zato što je lakše vikati protiv “nemoralnog Zapada” nego suočiti se s vlastitom odgovornošću. Ako vidimo na šta nam liči društvo, nedvojbeni zaključak se nameće da je naš čovjek u prosjeku mnogo nemoralniji i pokvareniji od tog zapadnjaka kojem bi kao dijelio neke lekcije.
Zapadna društva su izabrala model u kojem pojedinac ima pravo na izbor – i da pogriješi. To nosi rizik. Ali nosi i dostojanstvo. U teokratskim sistemima država odlučuje umjesto vas – šta je dopušteno, kako se oblačite, šta smijete reći, s kim smijete biti.
Pitanje je jednostavno: želite li društvo u kojem je sve “moralno” jer je zabranjeno – ili društvo u kojem ljudi imaju slobodu, ali i odgovornost?
I na kraju, ako je Zapad zaista tako truo i nemoralan – zašto su avioni puni onih koji tamo žele otići, a prazni u suprotnom smjeru?
Možda zato što ljudi, uprkos svim manama liberalnih društava, ipak biraju slobodu.
