Prije neki dan saznao sam od rodbine iz Glogovca da je Kepuša tragično nastradala u saobraćajnoj nesreći. Udarilo je neko auto na cesti. Prvo moje reagovanje bilo je nevjerica. Nije lahko i jednostavno shvatiti i prihvatiti stvarnost da nekog više među nama nema, iako je to normalna pojava da normalnija ne može biti. Od kako postoje ljudi, odnosno život u njima, postoji i njihova smrt, samo što smrt dragih ljudi čovjeku teško padne, teško ju je prihvatiti, pa je i meni bilo teško pomiriti se sa Kepušinom smrću i činjenicom da se ona više neće moći sresti na cazinskim ulicama i cestama. Jer Kepuša je stalno na njima bila, stalno je tukla pješaka od Gnjilavca do Cazina, pa po Cazinu u svim mogućim smjerovima, najčešće do bolnice i autobusne stanice, a vrlo često i od Gnjilavca do Polja, a ponekad sam je znao sresti i u Čatacima ili u Glogovcu. Znala je svakog u tim i ostalim selima oko Cazina, a znao je i nju svako.
Ko je ustvari Kepuša? Kepuša je cazinska legenda, žena koja je to postala još za svoga života, žena koja je uspjela biti poznata i omiljena iako nije bila nikakva javna ličnost, već obična krajiška žena sa sela. Ja Kepušu poznajem, odnosno, poznavao sam je ništa manje ili ništa više nego što su je poznavali ostali Cazinjani ili njihov veći dio, poznavao sam je onako sa ulice, iz čaršije, sa autobusne stanice...Svugdje se mogla sresti i nikad nisi znao kad ćeš i gdje na nju naletjeti. A to je bilo najčešće tamo gdje je bilo dosta ljudi ili na nekoj cesti koja vodi tamo gdje ima dosta ljudi. O petku i cazinskoj pijaci da i ne govorimo. Mislim da joj je petak bio najdraži dan baš zbog te ogromne mase ljudi koja se iz okolnih sela slije u Cazin na sajam. I tako recimo petkom pođe Kepuša uz čaršiju, niz čaršiju, stani sa ovim ili onim, malo popričaj, za zdravlje upitaj, pa onda koji dinar (u ona predratna vremena) ili koju markicu (u ratna i ova poslijeratna vremena) zatraži. I baš je to ono što je Kepušu učinilo poznatom i slavnom u našem kraju, to traženje novca od drugih. Naravno, njenoj slavi i popularnosti pridonio je i njezin specifičan način govora, ponašanja, hodanja i na kraju njezin vulgarni, ali dobrodušni riječnik kojim se služila u svakodnevnom životu, pa i u tim svojim nadasve poznatim kontaktima s ljudima.
To Kepušino traženje novca od ljudi ni u kom slučaju ne može se nazvati „prošenjem“ kako se to kod nas u narodu naziva. Bilo je u njemu nečeg drskog i agresivnog, a istovremeno simpatičnog i dragog, kažem nečeg samo njoj specifičnog, kad se onako malehna i sitna kao neki drumski razbojnik postavi pred nekog i kaže: „Je... ti svoju stromajku, daj mi koju markicu. Hajde, istresi novčanik, šta s' se stisn'o“. Džaba si joj govorio da nemaš sitno, ona bi ti odmah i usitnila.
Tako se nekako i meni obratila kad sam je zadnji put sreo. Bilo je to prije tri godine na cazinskoj autobusnoj stanici nekoliko dana poslije novogodišnjih praznika kad sam sa sedmogodišnjim sinom čekao autobus za Beč. To su bili Kepušini omiljeni termini kad je obilazila autobusnu stanicu u potrazi za plijenom, odnosno mnogobrojnim cazinskim „strancima“ koji su se tih dana vraćali u neku od zapadnoevropskih zemalja u kojoj su živjeli i radili. Stajao sam sa sinom pored naše prenatrpane putničke torbe kad sam je primjetio kako dolazi na stanicu. Išla je lahko, kao da je lebdjela po vazduhu, i pored popriličnog broja godina koje je nosila na svojim plećima. Uvijek mi je izgledala isto od kako je znam, pa nisam razbijao glavu s tim koliko ih je nabrojala. Glavno je bilo da je nisu pritisle na jedno mjesto, da je noge još uvijek nose i da mi i ovog puta sa svojom pojavom pripominje onu staru cazinsku čaršiju, koju sam ostavio iza sebe kad sam krenuo u bijeli svijet. Vidjevši nju, dakle, vidio sam odmah u mojim mislima i ona vremena kad sam je svakodnevno viđao po čaršiji, naročito u mojim gimnazijskim danima. Nekad i nekoliko puta. I pored toga što sam mjesečnu kartu za autobus imao u džepu, ja sam dosta često išao pješice u školu i iz škole, pa sam tako na cesti sa mojim drugarima iz Polja nailazio i na nju. I normalno, ubrzo nas je sviju znala, čiji smo i odakle smo.
[caption id="attachment_23804" align="aligncenter" width="600" caption="Fatima Delalić - Kepuša"]
[/caption]
Idući tako pješice u školu jednom sam zimi upao u potok na barama između Polja i Glogovca, zaradio upalu zglobova, pa sam često poslije toga visio u cazinskoj bolnici. I svaki put sam tamo sretao Kepušu. Bilo je to tada njeno radno mjesto iako nije pripadala bolničkom osoblju ni kao medicinska sestra, ni kao doktorica, pa ni kao obična čistačica. O čemu se radi? Mislim da većina onih malo starijih cazinjana i stanovnika cazinske opštine zna da je Kepuša vršila ulogu posrednika između bolesnika simulanata koji su trebali bolovanje i doktora koji su im to bolovanje davali, ali ne za džaba. I da se ovi prvi ne bi „stidjeli“ zatražiti od doktora bolovanje za novac, a ovi drugi da se ne bi „stidjeli“ dati simulantima bolovanje za novac, i pogledati jedni drugima u oči, gledali su i jedni i drugi u Kepušine oči, i svi su vuci bili siti, i sve ovce na broju, a u Kepušin džep bi kanuo pokoji dinar i od jednih i od drugih. „Šta ćeš“, govorila je ona, „i sirotinja mora živjeti“.
A da li je baš ona bila sirotinja ili nije, to ne znam. Neko ko ju je bolje poznavao može reći da je to bilo tako, a može opet reći da nije, ali njen najomiljeniji odgovor kad su je ljudi pitali zbog čega to radi, bio je: „Volim džabice“. „Markica 'vamo, markica tamo, i nakupi se, taman tol'ko kol'ko mi treba da preguram do sutra. A sutra-nova nafaka,“-govorila je tako nekako i neumorno koračala cazinskim ulicama. Išla je lahko, kao da je lebdjela po vazduhu. Tako je išla i u to nedjeljno poslijepodne kad sam je vidio posljednji put.
Vidjevši me da stojim na jednom od autobusnih kolodvora krenula je odmah prema meni. Nije mi pošteno ni prišla, a već je vikala iz sveg glasa: „Ma, đe s' ti Mustafin, je.. ti svoju stromajku. Nema te sto godina.“ Moga malog sina kao da nije bila ni vidjela, a ako i jeste nije obraćala pažnju na njega. Tek kad mi je prišla primjetila je i njega, koji se uplašio njenog iznenadnog i glasnog obraćanja meni i to još sa tako ružnim riječima da se bio čvrsto pripio uz mene, bojeći se da će nas ta njemu nepoznata žena napasti.
„Šta je mali, šta s' se prep'o. Neću ti ja ćaću uzeti, ne boj se. A ni tebi neću ništa. Kol'ko imaš godina?“
„Sedam“-jedva je nekako procjedio kroz zube.
„Fino, fino, a kako ti je ime?“
Sin je podigao pogled i pogledao me, pitajući me tako nijemo da li da joj to kaže. Klimnuo sam malo s glavom dajući mu tako znak da može slobodno reći toj „strašnoj“ ženi svoje ime.
„Senad“-rekao je tiho.
„Fino, baš fino. Senad sa sedam godina. Uh, bogati, pa ti si pravi momak“- rekla je malom i nastavila- „Ne moraš se ti Senade bojati Kepuše.“
Onda je uzela i počela čeprkati po džepovima i iz jednog od njih izvadila papirnu bh-a marku.
„Evo ti jedna markica i sve će biti dobro“.
Pružila ju je mome sinu, a ja nisam mogao vjerovati da Kepuša koja po cijeli dan sakuplja marke može i da ih dijeli. Znao sam da je dobrodušna i da stvarno ima dobro srce, ali da bi i ona mogla davati nekom marke...
Moj dječak je poslije malog dvoumljenja uzeo od Kepuše ponuđenu marku, misleći valjda da će se je tako brže riješit, držao je u ruci i nije znao šta bi s njom.
„Imaš finog sina. I mati mu je sigurno fina. A đe je ona kad nije s vama?“-znatiželjno će Kepuša.
„Ona je u Slovačkoj, nije mogla doći, imamo i malu curicu, pa sa malim djetetom ne može se putovati na ovakvoj zimi.“
„Aha, fino, fino, baš fino, nek' ti je živa i zdrava. A otkud ti u Slovačkoj, bogati. I kakva ti je to sad zemlja. I đe je?“
„Ma to ti je Kepuša bivša Čehoslovačka. I ona se raspala na ono od čega se sastojala, na Češku i Slovačku. Isto k'o što se i ovdje kod nas Juga raspala“.
„A je l' kod njih bilo rata?“
„Nije Kepuša, nije bilo rata. Oni su se u miru razišli.“
„E, pametan neki narod“-zaključi Kepuša pa će opet:
„A otkud ti tamo. Jednom ono nekako uzrat tvoja mati mi je pričala da si u Njemačkoj.“
„U Njemačkoj sam bio, Kepuša, tamo sam upoznao moju suprugu, ona je Slovakinja i sad smo u toj njezinoj državi.“
„Eh, neka te sinko, bar je blizo i možeš češće doći kući. A moj Sabid otiš'o u Australiju, daleko moj sinko, ne može mi često ni doći.“
I tako riječ po riječ i mi se zapričasmo. Sjetih se i njezinog Sabida, štrkljastog i slabog momka, kojeg sam jedno vrijeme viđao po čaršiji, a koji je onda odjednom nekako nestao. S vremenom sam čuo da je u Zagrebu, da tamo ide u školu, i da je onda poslije njenog završetka otišao u Australiju. Prošlo je neko vrijeme tako u priči, a onda Kepuša kao da se odjednom sjetila da je na radnom zadatku i da nema baš puno vremena čavrljati sa mnom, da će joj svuda okolo prisutne mušterije umaći, pa je požurila da se oprosti od mene.
„Je... te stroćaća, ja se zapričala s tobom, pa sam i zaboravila tražiti koju markicu. A ti ih sigurno imaš, svi ste vi „stranci“ puni para...“
„Ma, ima ih Kepuša fala Bogu, ima, a da smo ih puni, ne bi se baš moglo reći,“ odgovorio sam joj istovremeno pružajući joj nekoliko papirnih novčanica od jedne marke.
Ona ih uze, pogleda, pa reče: „Al' ovdje ima malo više markica...“
„Nema veze, Kepuša, to je za tvoje dobro srce....Šta znaš možda opet ustraviš kakvo dijete, pa mu budeš morala davati markicu, ha, ha...“- nasmijao sam se slatko, a ona mi je isto sa smijehom odgovorila.
„Hvala ti, živ mi i zdrav bio sinko“.
„I ti Kepuša, živa mi i zdrava bila“.
Okrenula se i otišla do prve skupine ljudi.
Pogledao sam u sina i vidio da je ruku u kojoj je držao onu Kepušinu zgužvanu markicu u međuvremenu bio strpao u džep. Sigurno mu je bilo hladno, pa mu je to pomoglo da se riješi dvoumljenja „šta će sa markom“.
Od tada nisam vidio Kepušu, niti sam je kad spominjao pred sinom, niti je to činio neko drugi. Onog dana kad sam čuo da je umrla, kažem to ženi, a sin koji je sve to čuo, odmah skoči i upita: „Babo, je li to ona žena koje sam se uplašio onda na autobusnoj stanici u Cazinu i koja mi je dala marku.“
„Jeste sine, baš ona“-velim ja i dođe mi u pamet da je Kepuša, ta nesvakidašnja žena, i samo s tim jednim susretom s njim ostavila na njega dubok dojam kao u ostalom i na svakog drugog koga je sretala za vrijeme svoga boravka među nama. Neka je rahmet njenoj duši i neka joj dragi Allah podari dragi Džennet da u njemu nađe svoj mir.
Suad Okanović
Bratislava-SK, početak aprila 2009 godine
[caption id="attachment_23805" align="aligncenter" width="550" caption="Fatima Delalić u objektivu Sabahudina Ljubijankića"]
[/caption]
Piše: Suad Okanović, u sjećanje na Fatimu Delalić - Kepušu.
