fbpx Trampov balkanski padobran

Trampov balkanski padobran

Home

Trampov balkanski padobran

Erol Avdović
Gledajući oprezni performans Aleksandra Vučića ove sedmice u Ujedinjenim narodima, kao da gazi po jajima dok govori o Kosovu, pomislio sam da ona Bizmarkova definicija politike iz 19. stoljeća kao “umijeća mogućeg” više ne važi. Trebalo bi je preinačiti u “umijeće ničega”, posebno za balkanske političare, na početku 21. stoljeća.

Amerikanci se vraćaju

Dovoljno je, naime, da na domaćem terenu kreirate dramu, a Vučić je prije odlaska u Njujork najavio kako će moćnicima u UN-u pljunuti “istinu” u lice, pa onda iz Amerike, dok teče prijenos tog političkog rijalitija uživo, ispoljite i ljutnju i pomirljivost u isto vrijeme.

Uz malo Šopenhauerove rezignacije, zapravo orijentalnog inata, podizanja i spuštanja boje glasa, eto spektakla za narod koji živi od političkog fudbala i driblinga bez zgoditaka.

Ništa, ama baš ništa, Vučić nije promijenio svojim dolaskom u UN. Vojska Kosova, usput rečeno deset puta manja od srbijanske, bez (ruskih) aviona i raketa, za razliku one “Made in Srbija”, nije prijetnja nikome i neće biti ukinuta. Doduše, gurnut će Kosovo brže ka NATO ešalonu. A to je ono što Beograd i Moskvu boli najviše.

No, zato se Vučić u Njujorku uvjerio da nastupa nova runda pregovora s Albancima te da Amerikanci opet dolaze.

I da Evropljani reteriraju, zbunjeni svojom tradicionalnom neefikasnošću, Federika Mogerini (Federica Mogherini) i Johanes Han (Johannes Hahn) ostaju špic te političke nemoći.

Gledao sam Vučića u ogromnom diplomatskom holu (UN Delegate Lounge) ispod grandiozne tapiserije Kineskog zida kako uoči susreta sa Antonijom Guterešom (Antonio Guterres) nervozno telefonira; valjda je osluškivao šta se događalo na beogradskim ulicama. I, gotovo sigurno, koji su zaključci balkanske turneje zamjenika američkog državnog tajnika Džona Salivana (John Sullivan).

Božićni paket iz Vašingtona 

Možda je već znao i za pismo Donalda Trampa (Trump) datirano još 14. decembra, ali lansirano u medijsku orbitu tek nakon njegovog obraćanja u Vijeću sigurnosti, prvo adresirano na Hašima Tačija. A onda i na Vučića, u kojem se implicira – pazi šta radiš. Očito, Vučićev medeni mjesec sa Zapadom bliži se kraju.

Zato se u Njujorku pametno naslonio na “umijeće ničega”. Sve što sada treba je držati medijsku tenziju, ali polako i popuštati konopac u Srbiji. Posao će, ionako, odraditi Amerikanci.

Bit će tu opet američkog dogovaranja s Rusima, iako ovo nije Jelcinovo, već Putinovo vrijeme. Moskva će sigurno trgovati oko primanja Kosova u UN. A Beograd (p)ostaje skoro marginalan.

Bolje je Vučiću da se drži Amerikanaca i da s Tačijem zajedno stigne do Bijele kuće. Ko zna, možda im se posreći i Nobelova nagrada za mir, poslije nekog kosovsko-srpskog “Camp Davida”, kad već ne može - novog Dejtona.

Valjalo je samo pažljivo razaznati šta je prvo u Sarajevu u lice uspavanim Bosancima izgovorio gospodin Saliven. Ovaj advokat međunarodnog trgovačkog prava, republikanac je iz konzervativne plejade američkih političara koja je svojevremeno jako podržavala Bosnu; služio je i obje Bušove administracije. Dio karijere proveo je u Pentagonu i to u doba Donalda Ramsfelda (Rumsfeeld), tog ingenioznog makijaveliste za sva vremena.

Sad se vidi ko je u Vašingtonu opet uzeo balkanski referat u svoje ruke.

Znamo i to da se posljednje pola stoljeća američka nacionalna, dakle vanjska i sigurnosna, politika kreira u Pentagonu, a da je Stejt department glavni izvođač radova. Pa je dolazak Salivana u Skoplje, da podrži Zorana Zaeva u historijskim promjenama, dio istog balkanskog “božićnog paketa” iz Vašingtona. Tu će kutiju i Vučić uskoro morati otvoriti u Beogradu.

Saveznici i posljednji Mohikanci 

Znakovito je da će se Amerikanci na tom parčetu Balkana, kao što je Salivan i obećao, svim sredstvima suprotstaviti ruskim pokušajima da razvale dogovor iz Prespe s Grcima oko promjene makedonskog državnog imena u Republika Sjeverna Makedonija. A onda u završnici osujete i Dodikov “secesionizam”, neko kvazipanslavensko političko-interesno “bratstvo” s Rusima koje pokušava destabilizirati Kosovo, a i Crnu Goru.

To je posljednja instanca držanja BiH u klinču “ruskog Dejtona”, iako je taj sporazum uspjeh američke diplomatije. Kad bi ga Bosanci još “američki implementirali”, bilo bi nam sigurno svima bolje. No, vremena se ubrzano mijenjaju!

Početkom 2017. godine Pentagon je usvojio novu nacionalnu odbrambenu strategiju. Na 11 stranica tog dokumenta piše kako već dvije godine za Ameriku najveća prijetnja ostaje Rusija. Nije to više nasilni ekstremizam radikalnih islamista. Ta je promjena prioriteta došla prvi put nakon 16 godina.

Salivanovo meko spuštanje na Balkan, poput zlatnog padobrana, dokaz je da se Tramp već “priklonio tradicionalistima u američkoj vanjskoj politici”, na stranu predsjednikov radikalni populizam. Baš kako je to, u intervjuu za “Avaz” prije dvije godine, predvidjela nova podtajnica za politička pitanja u UN-u, karijerna američka diplomatkinja Rozmari Dikarlo (Rosemary di Carlo).

Nakon svega, ni glavni američki saveznik na Bliskom istoku ne može biti Saudijska Arabija, već Turska, koja je to od 1952. godine, otkako je postala članica NATO-a. Trumanova doktrina, izgleda, još važi.

Nije, dakle, Vučić budala pa da ostane posljednji Mohikanac pogrešne politike, pardon, posljednji balkanski antiamerikanac na visokom položaju.

Uostalom, u Beogradu su uvijek, bolje nego u Sarajevu, slagali te kockice razumijevanja, samo što su to znanje često pogrešno koristili.

Topic
Objavio: Sat, 22/12/2018 - 22:00

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top