U javnim ustanovama u Bihaću već godinama caruje potpuni haos kada su u pitanju koeficijenti, diplome i visine plaća. Radnici šapuću po hodnicima, direktori žmire, a inspekcije kao da ne postoje.
Rezultat? Sistem u kojem je sve moguće osim poštenog vrednovanja znanja.
Jer kako drugačije objasniti da uposleni sa običnom fakultetskom diplomom (240 ECTS) zahvaljujući šteli i stranačkim vezama primaju preko 2.000 KM, dok kolege sa završenim masterom, 300 ECTS bodova, jedva doguraju do 1.500–1.600 KM?
U normalnoj državi nemoguće — u Bihaću sasvim uobičajeno.
Koeficijenti se kroje iza zatvorenih vrata. Zakoni se savijaju po potrebi. Provjere skoro da ne postoje. A oni koji bi trebali da štite zakon — šute.
I nije ovo nikakav izuzetak. Nema javne ustanove u Unsko-sanskom kantonu u kojoj se ovakav nered ne može pronaći. U svakoj — barem jedan „sretnik“ s nižim stepenom obrazovanja i većom plaćom od stručnijih kolega.
Druga strana haosa — lažni doktori na funkcijama
Posebna priča su oni koji se razmeću titulom „dr.sc.“, a nisu u stanju sami napisati ni seminarski rad. Njihovi doktorati, tvrde insajderi, nisu rezultat znanja, rada ni istraživanja — nego „usluga“ koju je neko drugi završio umjesto njih.
Od završnog rada do disertacije — sve pisano putem.
Takvi danas sjede na funkcijama, vode ustanove, sjede u odborima, postavljaju standarde i glume akademsku elitu. Drže moralne lekcije o tuđim diplomama, profesionalizmu i znanju — a njihova vlastita zvanja su produkt plagijata, ghostwritinga i debelih veza.
U međuvremenu, pravi stručnjaci s urednim diplomama i masterima od 300 ECTS bodova, primaju 500–600 KM manje od onih koje je „poguralo ko treba“.
Bihać šuti. USK šuti. Nadležni šute. A građani sve glasnije pitaju: dokle će neznalice s titulama glumiti stručnjake, a oni koji su stvarno učili biti potcijenjeni i potplaćeni?
