Novi pokušaj, nova ambalaža, ali suštinski ista priča
Ako postoji nešto što savršeno ilustrira stanje bh. politike, onda je to saga o zakonu o Sudu Bosne i Hercegovine – beskrajna, zamorna i na kraju potpuno besmislena.
Ponovo novo
Zastupnik Naše stranke u Parlamentarnoj skupštini BiH Predrag Kojović ponovo je uputio novi prijedlog zakona. Novi pokušaj, nova ambalaža, ali suštinski ista priča. Ovaj put zakon nosi nešto ozbiljniji i ambiciozniji naziv – „Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine i Apelacionom sudu Bosne i Hercegovine“ – kao da će promjena imena riješiti ono što politika godinama ne može.
Podsjetimo, prethodni Kojovićev prijedlog doživio je sudbinu koja je već postala standard u bh. zakonodavstvu – kritike stručne javnosti, primjedbe samog Suda BiH i na kraju odbijanje u Zastupničkom domu. Sporno je bilo sve što može biti sporno: od izostavljenih nadležnosti do ideje da se apelacioni odjel smjesti na Pale. Kao kompromis? Kao politička poruka? Ili kao još jedan pokušaj da se zadovolji neko, a da se ne riješi ništa?
Ovoga puta, Kojović koriguje kurs – apelacioni sud seli u Sarajevo. Nadležnosti Suda BiH ostaju iste. O broju sudija odlučivat će Visoko sudsko i tužilačko vijeće. Dakle, formalno popravljanje forme, bez suštinskog rješavanja problema.
Ali ono što ostaje konstanta jeste – izostanak svega onoga što bi jednom ozbiljnom zakonu dalo težinu. Nema mišljenja Venecijanske komisije. Nema stava Direkcije za evropske integracije. Nema procjene finansijskih troškova. Ukratko, nema onoga što bi pokazalo da se zakon pravi da bi funkcionisao, a ne da bi se politički „gurnuo“ u proceduru. I tako dolazimo do šire slike.
Suštinska razlika
Ovo je već peti pokušaj da se riješi pitanje koje Evropska unija godinama stavlja pred Bosnu i Hercegovinu – potreba za vrhovnom sudskom instancom na državnom nivou. Ali umjesto zakona o sudovima, koji EU traži, domaći politički akteri uporno nude zakon o Sudu. Razlika nije samo terminološka – ona je suštinska. Jedno je sistemsko rješenje, drugo je politička improvizacija.
Tri godine vlast na nivou BiH – HDZ, SNSD i Trojka – nisu u stanju postići dogovor. Ne zato što ne znaju šta treba uraditi, nego zato što znaju, ali ne žele. SNSD insistira na smanjenju nadležnosti Suda BiH, HDZ balansira između institucionalnog i političkog interesa, dok Trojka pokušava održati privid reformskog zamaha.
Rezultat? Parada prijedloga.
Kojovićev – odbijen. Opozicioni iz RS – odbijen. Pendešin – odbijen na komisiji, ali i dalje „živ“ u proceduri. Kolegij Doma naroda – na dnevnom redu, pa skinut, pa vraćen, pa opet prekinut.
U međuvremenu, država stoji. Ironija je potpuna: zakon koji je jedan od ključnih evropskih prioriteta pretvoren je u unutrašnje političko nadmudrivanje. Umjesto da bude dokaz funkcionalnosti sistema, postao je dokaz njegove potpune disfunkcionalnosti.
A Kojovićev novi prijedlog? On je samo još jedan list papira u toj beskrajnoj hrpi neuspjelih pokušaja.
Stvar slučaja
I dok se političari nadmudruju oko sjedišta Apelacionog suda – Sarajevo, Pale ili Istočno Novo Sarajevo – građani ostaju bez onoga što bi im trebalo biti najvažnije: efikasan, jasan i jedinstven pravosudni sistem i ispunjavanje EU zathjeva. U zemlji u kojoj se ni sud ne može dogovoriti – pravda ostaje stvar slučaja.
Foto: screenshot
