Fatmir N., otac iz Cazina, podijelio je bolnu i potresnu priču koja je pogodila hiljade ljudi širom Bosne i Hercegovine. Njegovo novorođenče, sinčić Ubejd, preminuo je samo tri dana nakon rođenja u Kantonalnoj bolnici u Bihaću. Ovaj gubitak, koji je potresao zajednicu, dodatno je zasjenjen pitanjima o nemaru osoblja i sistemskim greškama koje su, prema riječima ožalošćenog oca, doprinijele tragediji.
Fatmirove riječi na društvenim mrežama, napisane s tugom i gorčinom, dirnule su mnoge:
“Nešto kontam, ove babice u našim bolnicama i par doktora na koje se većina žena žali – kad kažeš da dijete boli, one odgovore: ‘Nije njemu ništa, mati, smiri ga.’ Najbolje bi bilo da daju otkaz i rade sezonske poslove tipa branje jagoda. To je idealno za njih – ne trebaš biti ni previše pametan ni odgovoran. Mada, i tu bi sigurno nešto zabrljale… Samo da ih neko nadgleda, za svaki slučaj.”
Ova rečenica odraz je očaja roditelja koji je gledao kako se njegovo dijete muči, a pomoć izostaje. Prema njegovim riječima, od trenutka kada se dječak počeo grčiti od bolova, do konačne reakcije osoblja, prošlo je previše vremena:
“Dijete se od 12 sati popodne grčilo, a babica bi samo govorila: ‘Jesi ti mati il šta, smiri ga.’ Tek nakon ponoći, kad je već poplavio, pomodrio… tek tada je reagovala. Nije imala vremena, jela je kokice.”
Fatmir posebno ističe razliku u pristupu između zdravstvenih radnika u Cazinu i onih u Bihaću:
“Naši doktori u Cazinu – nikad nisam doživio da se tako ružno ponašaju prema pacijentima. Osim ako je pacijent sam problem. A dole… imam osjećaj da zamišljaju da im stoka dolazi, a ne ljudi.”
Ova ispovijest pokrenula je lavinu komentara na društvenim mrežama. Stotine žena dijele svoja slična iskustva, svjedočeći o nebrizi, grubosti i bešćutnosti dijela medicinskog osoblja. Mnogi zahtijevaju istragu, odgovornost i sistemske promjene.
U danima tuge, Fatmir je objavio još jedan status – ovoga puta, ispunjen vjerom i saburom koji slamaju srce:
“Doista Mi smo Allahovi i Njemu ćemo se vratiti. Prije par dana bio sam radostan sa svojom hanumom jer je na svijet došao naš treći sin – Ubejd. Isto danas ću biti zahvalan Allahu jer je mog sina Ubejda vratio sebi. Samo ko izgubi dijete zna koliko je to iskušenje, ali saburat ću jer znam da je i velika nagrada.”
Na kraju, Fatmir svoje riječi završava dovom, koja je postala tiha molitva mnogih roditelja koji su doživjeli sličan bol:
“Molim Allaha da on mene i moju ženu dočeka, uzme za ruke i skupa uvede u Džennet Svojom milošću. Amin.”
Priča Fatmira N. nije samo tragedija jedne porodice – to je vapaj za ljudskošću, za reformom, za empatijom. Vapaj koji ne smije ostati bez odgovora.
