fbpx Zašto Srbija dozvoljava veličanje svoje najveće sramote

Zašto Srbija dozvoljava veličanje svoje najveće sramote

Home

Zašto Srbija dozvoljava veličanje svoje najveće sramote

Direktor Komiteta pravnika za ljudska prava "Yukom", Milan Antonijević, ističe da zakon koji sprječava promovisanje ratnih zločina i zločinaca već postoji, ali da se ne primjenjuje


Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević… Živojin Mišić, Radomir Putnik, Stepa Stepanović, Petar Bojović. Tri tačke su između zato što jedni i drugi ne mogu nikako u istu rečenicu, piše beogradski “Blic”.

Ni vrjednosno, ni moralno, ni pravno, ni politički. Iako ih u posljednje vrijeme revizionisti sve češće izjednačavaju.

Baš u doba kada Srbija obilježava vijek od završetka Prvog svjetskog rata, tokom kojeg je ispisala najblistavije stranice svoga postojanja, u dijelu javnosti se slavodobitno, poput najvećih vojvoda, pojavljuju osuđeni ratni zločinci. Uključenje uživo Ratka Mladića, prvostepeno osuđenog u Hagu na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, u emisiji Milomira Marića posljednja je u nizu takvih predstava.

Ako se tome doda da je Ministarstvo odbrane na nedavnom Sajmu knjiga promovisalo ratni dnevnik Nebojše Pavkovića, da je na Vojnoj akademiji predavanje održao Vladimir Lazarević, te da je još jedan haški osuđenik, Veselin Šljivančanin, držao govor na stranačkoj tribini u Beškoj, a da je Vojislav Šešelj i dalje poslanik u Skupštini Srbije, postavlja se pitanje da li će se i kada u Srbiji konačno prestati sa veličanjem u Hagu osuđenih ljudi i početi s kažnjavanjem onih koji to čine.

Direktor Komiteta pravnika za ljudska prava “Yukom”, Milan Antonijević, ističe za “Blic” da zakon koji sprečava promovisanje ratnih zločina i zločinaca već postoji, ali da se ne primjenjuje.

– Riječ je o Zakonu o zabrani manifestacija neonacističkih i fašističkih organizacija i udruženja i zabrani upotrebe neonacističkih ili fašističkih simbola i obilježja, koji je donijet još 2009. godine, a u čijem članu četiri stoji “zabranjuje se proizvodnja, umnožavanje, skladištenje, prezentacija, širenje ili na bilo koji drugi način upotreba simbola kojima se propagiraju ili opravdavaju ideje, radnje ili postupci lica za koja su ta lica osuđena za ratne zločine”. Prilično je jasno da se taj zakon odnosi i na uključenje Mladića u televizijski program, ali se zakon uopšte ne sprovodi – objašnjava Antonijević.

Kako kaže, bez obzira na to što Mladić još nije pravosnažno osuđen za genocid, država ni sa moralne ni sa ustavno-pravne strane ne može da veliča ratne zločine.

– Država je usvojila akcioni plan kojim se obavezala da će obavještavati žrtve o puštanju na slobodu ratnih zločinaca, a kakvu onda poruku žrtvama šalje kada tim zločincima organizuje tribine, predavanja, promocije knjiga… Cijeli fokus treba prebaciti na žrtve. Možete zamisliti kako su se žrtve ratnih zločina osjećale kada su na televiziji sa nacionalnom frekvencijom čuli Mladića. Promocija ratnih zločina ne smije biti državna politika. I to svakako ne doprinosi smirivanju strasti u regionu – podvlači Antonijević.

Direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov naglašava za “Blic” da Srbija mora zabraniti veličanje ratnih zločina čak i da zakon ne postoji.

– To je obaveza svake države koja želi da uđe u porodicu evropskih naroda. Nažalost, država je prva dala povod za veličanje haških osuđenika kada je organizovala predavanje Lazareviću na Vojnoj akademiji, a Šešelju dozvolila da i dalje bude poslanik. Sada kada se Mladić pojavio uživo na televiziji, nadležni iz REM-a poručuju “kome je do morala nek ide u crkvu”?! A poslije se čudimo što je Srbija bila u 15. redu na svečanosti u Parizu povodom obilježavanja stogodišnjice od završetka Velikog rata. Potrošili smo sav moralni kapital stečen u Prvom i Drugom svjetskom ratu – ističe Popov i dodaje da je Njemačka najbolji primjer kako se jedna država ograđuje od ratnih zločina.

NEMOGUĆE POREĐENJE

Paralela između istaknutkih srpskih vojvoda Prvog svjetskog rata i visokih vojnih starješina iz ratnih devedesetih se ne može povući, baš kao što se ne mogu porediti ta dva oružana razdoblja. O tome nas uči istorija.

Istoričar Dejan Ristić ističe za “Blic” da naučna istoriografija stoji na stanovištu da ne postoje osnovi za takva poređenja, toliko učestala u ovdašnjoj javnosti u posljednje vrijeme.

– Prvi svjetski rat bio je globalni sukob koji je otpočeo napadom Austrougarske na Srbiju. Naša zemlja je vodila odbrambeno-oslobodilački rat. Nema istorijskih podataka da su pripadnici Srpske vojske ikada, u razdoblju između 1914. i 1918. godine, počinili ma i najmanji ratni zločin. S druge strane, pripadnici okupacione oružane sile kontinuirano su činili ratne zločine nad zarobljenim vojnicima i oficirima Srpske vojske, odnosno nad nedužnim civilima – naglašava Ristić i dodaje da nakon velikih pobjeda na bojnom polju, koje su se odigrale kroz čitav niz izuzetnih bitaka, Srbija iz Prvog svjetskog rata izašla kao država pobjednica.

Kako kaže, rat koji je na simboličan način obilježio početak prethodnog vijeka, a bio je to Prvi svjetski rat, nema nikakvih dodirnih tačaka sa oružanim sukobima koji su obilježili kraj vijeka.

– Ratovi za jugoslovensko naslijeđe predstavljaju unutrašnji, građanski sukob, sa izraženim elementima međunacionalnog i međuvjerskog konflikta, i po tome se suštinski razlikuju od karaktera Prvog svjetskog rata. Tokom tih ratova došlo je, nažalost, do masovnih zločina nad civilima koje su sprovodile sve sukobljene strane. Oružane sukobe, do kojih je došlo u između 1991. i 1999. godine nisu, poput onih iz Prvog svjetskog rata, obilježile velike bitke. Drugim riječima, generali Pavković ili Lazarević nisu i ne mogu biti isto što i vojvode Putnik, Stepanović, Mišić i Bojović. Istorijski kontekst u kome su svi oni djelovali međusobno je potpuno različit – smatra Ristić

Istorija je pokazala da relativizacija zločina nikada nije bila uspješna.

– Ukoliko bismo, pak, željeli da povučemo paralelu sa sličnim slučajevima u evropskoj istoriji, uočili bismo da nakon Prvog, a posebno poslije Drugog svjetskog rata, nije dolazilo do zvaničnih pokušaja relativizacije zločina, odnosno predstavljanja pojedinaca osuđenih za njihovo sprovođenje kao istaknutih ličnosti. Stoga su pokušaji da se to učini u našem slučaju, od strane istorijske istine i nauke, unaprijed osuđeni na neuspjeh – zaključuje Ristić.

SRBIJA DA SE UGLEDA NA NJEMAČKU

Kako se država odlučno ograđuje od ratnih zločina i zločinaca pokazala je Njemačka, koja se za pola vijeka iz pepela apsolutnog gubitnika u Drugom svjetskom ratu pretvorila u lidera Evropske unije. U Njemačkoj i Austriji, koja je bila dio Rajha, odmah nakon rata zabranjeni su isticanje i upotreba nacističkih simbola. Tako se u Njemačkoj podignuta desnica u vazduh uz pozdrav “Hajl Hitler” kažnjava sa šest mjeseci zatvora. U Austriji su zabranjene čak i registarske oznake koje podsjećaju na zločinački nacional-socijalistički režim. Zbog narastajućeg neofašizma i u Italiji odnedavno postoji zakon koji predviđa kaznu od šest mjeseci do tri godine za fašističko ili nacističko salutiranje, pozdrave, prodavanje fašističkih i nacističkih suvenira ili širenje takve propagande na internetu.

Topic
Objavio: Pon, 19/11/2018 - 23:10
Back to top