Kolumna Elvedina Hasanagića: "Krajiški inat - vidimo se na sudu"

Nisam ni stig'o kako treba, kad me već stiže kletva.

Taman što sam počeo da „hvatam“ očima, kad se začu nekakva dernjava vani. Nije često, da uspijem iz prve zaspati, kada za to nanijetim – ili neko zove i zvoni na vratima ili pak, 'vako ko ova junačina, se dernja po avliji, iz nekih samo njemu poznatih razloga. U posljednjih mjesec dana, ne pamtim da sam se naspav'o ko insan što bi treb'o da se naspava.

Čujem ja, svađa se rasplamsava, i mislim se, možda je nešto dobro za čuti (iako u svađama nikad hajra nije bilo, samo sam volio slušat prepucavanja), pa kao da kasnim na predavanja, navukoh hlače na brzinu, obukoh neku tanku jaknu (za šta sam se pokajao, jer je vani, čini mi se, hlanije tog dana bilo nego bilo koje zime), i pravac na mjesto svađe.

Uvijek sam negdje žurio. Mislim, vakat je danas takav, da moraš žuriti, ili na namaz, ako hoš' da klanjaš za imamom, ili na autobus, ako želiš da stigneš na vrijeme i da ti ne pobjegne ispred tebe – kao što rekoh, zbog svega moraš žuriti inače, si zakasnio, pa u toj žurbi nisam ni skont'o da nisam kaiš uvukao u hlače, pa su mi spadale dok sam skoro trčao, da ne propustim šta.

Nisam ni stig'o kako treba, kad me već stiže kletva. Bio je to Mujaga, komšija koji je up'o u godine, a pokušavao da se izvuče iz njih, ali nikako mu nije išlo od ruke. Upravo dok je padao, u tu rupu vremena, sve prepreke su ga išibale po licu, i ostavile trag u obliku linija, a poneka čašica ljute i budne noći, povećale su mu očne jabučice. Ni sluh ga baš nije služio, pa mu je aparatić bio neophodan, kada se uputio negdje. Nisam baš s njim često divanio, jer..... – ustvari ni sam ne znam što nisam.

Čujem ga, svađa se sa kravom. Psuje joj cijelo porodično stablo, iako ona huda ni ne zna, gdje su joj korijeni tog stabla, ali on se ne zaustavlja. Shvatio sam već, prešla krava preko međe, a on nije volio, da bilo ko dira (u ovom slučaju prelazi) njegovo. Mlati s onim štapom, što ga, pridržava u hodu da ne padne, i govori, kako će se vidjeti uskoro na sudu. Taman kad je krava počela da se oglašava na svoj prirodan način, njegov aparatić to nije uspio registrovati, pa ju je zaustavio, i rekao da se nema šta izvinjavati, da godinama trpi taj njen bezobrazluk, i da je sad „kap prelila čašu“. Smijao sam se sebi u njedra, jer me sram bilo na glas, a Boga mi, bojao sam se, da me i štap preko leđa ne „sastavi“, a da se to slučajno desilo, ne bih mogao taj napad izbjeći, jer bio sam fokusiran na držanje hlača da mi ne spadnu.

Okrenuo se, i krenuo kući, dok je još tiho u sebi psovao sve što mu je na um padalo. Pričalo se, da je od tad krenuo i u džamiju, i da ga ne prolazi ni jedan namaz. Učio je dovu, da komšiji crkne krava, a imao je i jak nijet, da svoju kravu zakolje, ako mu se dova ispuni... Čuo sam, da je komšiji koji je vlasnik krave (a koji toga dana, kad se on s njom svađ'o, nije bio kod kuće) poslao poziv za sud, tačnije, da dovede kravu na sud da joj se sudi, i da je našao jako dobrog advokata, koji će ga „braniti“ u sporu sa kravom.