Jedno takvo pismo pomoći je poslao i papi Piu II, 17. oktobra 1461. godine u kojem ga moli da pomogne Bosni. U pismu kaže:
“Dojde glas kraljevstvu mi kako car turski Muhamed namjerava dojdućeg ljeta udariti s vojskom na mene i da je zato sve potrebito prigotovio. Toliko sili turačkoj ja sam ne mogu odoljeti. Umiljeno sam molio ugarsku i bnetačku gospodu i Jurija Kastriota jeda bi mi u ovoj nevolji pohitali u pomoć, što molim i tebe, svepočtenog, umnožnog i presvijetlog gospodina i oca. Ja ne ištem zlatnih brda, ali bih bio rad da moji neprijatelji kao i ljudi u mojoj zemlju uznaju kako mi tvoja pomoć neće uzmajkati. Jere, ako Bošnjani budu vidjeli da u ovaj rati neće biti sami i da će im mnogi ini pomoći – hrabrije će u rat iti i vojevati, a tagdi i turačkoj vojska neće bez straha u moje vladanije naprasno ulisti. Prilazi u moju zemlju su veoma teški, a tvrde na mnogima mjestima nedobitne, tere ne dopuštaju da se prodre u moje kraljevstvo…”
U pismu je također naveo “i moja će propast povući sa sobom i mnoge druge”, što je i bilo tačno. Ozbilnija pomoć nikada nije stigla. Jedina podrška je bila papinska kruna koja je iz Vatikana stigla, a njom je Stjepan okrunjen za kralja. Time je on postao jedini bosanski kralj koji je okrunjen krunom iz Vatikana. Osmanska vojska je dvije godine kasnije, u manje od mjesec dana borbi, srušila srednjovjekovno bosansko kraljevstvo. Istina, preživjele bosanske čete će nastaviti pružati otpor i godinama kasnije, ali će tim događajem i pasivnošću Evrope biti srušeno jedno moćno srednjovjekovno kraljevstvo, a tvrdnja posljednjeg bosanskog kralja se u potpunosti obistila jer će Evropa u narednih 300 godina jedva izlaziti u kraj sa moćnom osmanskom vojskom, a na tom putu će biti srušena i moćna ugarska kraljevina. Tek kada je Bosna pala u Veneciji je 14. juna 1463. godine napisano “pred očima svijeta izgorjelo je jedno ugledno kraljevstvo”.
