Plodovi zemlje su odgovor na uloženi trud čovjeka i znak Allahove milosti

.

Uzvišeni Allah, dž.š., veli:

 

„O ljudi, klanjajte se Gospodaru svome, koji je stvorio vas i one prije vas, da bi ste se kazne sačuvali; koji vam je Zemlju učinio posteljom, a nebo zdanjem; koji s neba spušta kišu i čini da s njom rastu plodovi, hrana za vas. Zato ne činite svjesno druge Allahu ravnim!“ (2:21)

 

U stvaranju Nebesa i Zemlje,u smjeni dana i noći,u nastajanju života i smrti,u promjeni godišnjih doba,jasno se prepoznaju ajeti i vide znaci Allahove moći i Njegove milosti. U vremenu proljetnog buđenja i rađanja prirode, čovjeku se pruža prilika da vidi, osjeti i potvrdi znake Božije svemoći. Samo je On Jedini koji iz neživog stvara živo, a iz živog neživo. „ Dokaz im je mrtva zemlja i Mi joj život dajemo i iz nje niče žito koje oni jedu.“ (36:33)

 

Priroda i čovjek

 

Kada govorimo o Božijim ajetima, znacima, prva pomisao ili asocijacija je na tekstualne ajete, koji su objavljeni i nalaze se u Kur’anu i drugim tekstovima svetih knjiga ili suhufa. No, priroda koja nas okružuje obiluje mnoštvom vizuelnih ajeta, znakova, koji su dostupni i vidljivi svakom čovjeku. Njihovim promatranjem i opažanjem čovjeku se pruža prilika da putem osjetila spozna Gospodara. „I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku.“ (36:37)

 

Poznato je da ajete u Kur’anu izučavaju i proučavaju alimi, učeni ljudi, kako bi bili još učevniji i pobožniji, dok se prirodni znaci, ajeti, nude na promatranje svim ljudima da bi bili pobožni i Bogu pokorni. I učeni i pobožni, ljudi od Hidajeta i Upute, u prirodnim pojavama, ajetima, prepoznaju znake koji ih učvršćuju na Pravom putu. „Neka je hvaljen Onaj koji u svemu stvara par: u onome što iz zemlje niče, u njima samima i u onome što oni neznaju.“ (36:36)

 

Planeta Zemlja je Božiji znak kao što je i čovjek, mudri bi kazali mikro i makro svjetovi. U odnosu tih znakova odvija se život. I čovjek i Zemlja su stvoreni radi života, fizičkog i duhovnog. Zemlja da bude čovjekova postelja i kolijevka, a čovjek sa atributom najodabranijeg Božijeg stvorenja, da svjedoči tewhid, vjeru u jednog Boga. Stoga, punina i svrsishodnost čovjekova života ogleda se u činu sedžde, slavljenju i veličanju Allaha, dž.š., dok se uloga Zemlje prepoznaje kroz rađanje i darivanje različitih plodova za čovjekovu egzistenciju i opskrbu.

 

Postojeći odnos, čini sklad Zemlje i čovjeka, kojim se naglašava potreba kultivisanja i obrađivanja Zemlje, sa ciljem čovjekovog opstanka i ugodnijeg života na Zemlji. Plodovi zemlje su odgovor na uloženi trud čovjeka i znak Allahove milosti.

 

Obradu zemlje i spuštanje sjemena u nju povezuje čovjekova odlučna vjera u Allaha, dž.š., koja se manifestuje kroz tevekkul. Oslanjanje na Allaha je važan segment u životu vjernika, jer ga na tom putu prati neznanje i neizvjesnost za budućnost, kao i briga i strah za egzistenciju. Allah je pravedan. Prije čovjekova rođenja propisao mu je nafaku. Zato se na nafaku ne može utjecati, ali na njen bereket može. Bereket se uvećava, povećava kroz zahvalu Allahu na blagodatima, čovjekovim radom, izvršavanjem propisanih ibadeta, namaza, zekata, posta, sadekatu-l-fitra, dobročinstvom prema roditeljima, pružanje pomoći bolesnim, nemoćnim, ugroženim, činjenjem hajrata i slično.

 

Priroda se budi radi čovjeka

 

Proljeće je godišnje doba u kom se budi priroda. To je period u kojem Allah, dž.š., oživljava zamrlu zemlju. „On oživljava zemlju nakon mrtvila njezina“ (30:19) Oživljavanje prirode u proljeće je vrijeme intenzivnog kretanja, a u kretanju je bereket, kako je naglasio naš poslanik Muhammed, a.s.

 

Džemre, proljetna toplota u zrak, vodu i zemlju je vjesnik tog oživljavanja i buđenja. Kiša, sunce, zelenilo, behar, su proljetni znaci da je nastupilo vrijeme sjetve. Zemlja je spremna da primi sjeme, a u sjemenu je klica života. Zbog toga je proljeće mubarek, blagoslovljeno vrijeme. I čovjek je blagoslovljen, on spušta sjeme u mubarek zemlju sa izgovaranjem Allahovog imena. Taj njegov čin prati snažni osjećaj tevekkula, oslanjanje na dragog Allaha, da će iz sjemena izniknuti plod. „Lijepa zemlja daje plodove dozvolom svoga Gospodara.“ 7:58

 

Kao godišnje doba proljeće je važno, jer čovjek današnjice, živi otuđeno od Božije upute, daleko od prirode i ljudi. Povratak u prirodu je potreban čovjeku zbog njegovog povratka prirodnoj naravi. U prirodi vladaju univerzalni Božiji zakoni koji su od koristi čovjeku.

 

Radi podsjećanja i čovjek nastaje od kapi sjemena, a plodovi su dobra djela. Njegova dobra djela oživljava vjera, a ne džemreta. I sjeme i čovjek se spuštaju u zemlju. Čovjek kad odsluži životni vijek, a sjeme kad treba da posvjedoči život.

 

mr. Nusret-ef. Abdibegović