Poprilično me nasmijao pa ponukao da se podsjetim nekoliko iskustava i dojmova koje sam dosad stekla vezano uz Nijemce i muško – ženske odnose ovdje, piše Alisa Kekić.
Kada sam s ekipom u Njemačkoj znala izaći u restoran, na kraju večeri konobar bi išao od osobe do osobe i svakome zaračunao za njegov dio. Sjetila bi se našeg konobara koji bi u takvoj situaciji rekao: “Hajde se vi međusobno lijepo razračunajte pa ja dođem za pet minuta”, nakon čega bismo svi najradije propali u zemlju što se tu natežemo za desetak kuna, a čovjek ima punu terasu.
Iz mog iskustva, rijetko se tu okreću runde s Nijemcima u onoj mjeri u kojoj se to radi kod nas. Nisam tu doživjela ni one beskonačne rasprave u obliku “Ne, ja ću” gurajući novčanice na konobarov pladanj, a ako bi se neko Nijemcu ponudio platiti rundu, on bi samo kimnuo glavom i zahvalio se. Pametan čovjek, zna koje bitke ne treba voditi.
Situacija mi se nije učinilo bitno drugačijom ni na spojevima.
Kad sam s jednim Nijemcem otišla na pizzu, s odmakom me pitao SMIJE li on platiti, kao da me nije htio time uvrijediti, odnosno da ne ispadne da umanjuje moju sposobnost da to mogu i sama. Meni je pak bilo neugodnije nego inače s nekim našim prihvatiti, baš zbog dojma da to u Njemačkoj nije nužno muškarčev “dio posla” kao što se to možda kod nas generalno ipak smatra nešto “uobičajenijim”. Jer će tipičan Hrvat na predani račun uglavnom reći: “Ja ću”, dok će tipični Bosanac na ponudu cure da plati mahnuti rukom i uznemireno reći: “Ni govora”. Ili kao moj prijatelj: “S Nijemcem si plaćaj po pola”.
Nekoliko dana nakon toga završila sam s Albancima s tečaja njemačkog u supermarketu. Uzela sam ledeni čaj i stala u red s njima, polažući sok na pokretnu traku iza jednog od njih.
“Zajedno”, rekao je blagajniku i zgrabio moj čaj.
“Zašto?”, pitala sam ga u nedostatku bolje reakcije.
Počeo je slijegati ramenima i zbunjeno rekao: “Ti si žena”.
Nisam znala trebam li zbog toga biti polaskana ili uvrijeđena. Ali sam ostala bez riječi.
Koliko para, toliko muzike
Zanimljivo je kako neki imigranti svoje običaje, po kojima je specifično da žena ostane domaćica, rađajući i odgađajući djecu dok je muž tamo negdje vani i zarađuje, donose u zemlju u kojoj se većinom muškarac i žena gledaju kao ravnopravni članovi društva. Tako ima jedan Albanac koji je svaki vikend vani i tulumari, nerijetko bari druge ženske dok mu je žena doma s djetetom.
“Kako ti dopušta to?”, pitala sam kroz šalu.
“Moram se malo opustiti. Provodim ja vrijeme i s njom”, kao da to i nije nešto uobičajeno, ponosno je rekao pa nastavio.
“Porodica je tu, s jedne strane. A izlasci, prijatelji, druge ženske, to je na drugoj strani. Odvojeno”.
No mislim da je pravi odgovor na moje pitanje zapravo bio – jer ovisi o njemu.
Možemo do sutra govoriti da novac nije bitan no istina je da finansijska nezavisnost donosi slobodu – slobodu izbora i zahtijevanja više za sebe. Što zbog odgoja, što zbog povoljnije ekonomske situacije u zemlji, to stavlja Njemice i ostale koji su se uklopili u takav mentalitet u startu u drugačiju poziciju. Za te je žene normalno da će se obrazovati ako to žele, imaju veću priliku zaposliti se i samim time ostvariti finansijsku nezavisnost čime dobivaju jači i snažniji glas kao ravnopravni član društva kojem pridonose jednako kao muškarci.
Ova žena može danas spakirati kofere kad joj se muž vrati u 6 ujutro s tragom pudera na košulji i reći: “Smucaj se ti i dalje okolo, ja odlazim”. Pa i s njemačkim minimalcem. Kako će to napraviti druga žena, koja je nezaposlena ili pak na hrvatskom minimalcu s jedne strane, i s druge, koju su njeni stariji odgajali da je muška riječ u kući zadnja?
Čini mi se da je diskurs ravnopravnosti muškaraca i žena kod nas drugačiji od ovog u Njemačkoj. Tu kao da se manje govori o tome, iz razloga što se jednostavno više podrazumijeva. Tu se podrazumijeva i da “svako ima za sebe” bez obzira na spol.
Rodne uloge kao da su još više razrijeđene i ispremiješane, a društvena očekivanja na temelju spola malo manje izražena. Sjećam se kad mi je bratić iz Bosne na mojih 28 godina i činjenicu da još nisam udana u šali rekao: “U Bosni bi već bila stara cura. Ovdje imaš još nekoliko godina fore”.
Zanimljivo je promatrati ovakve vrste običaja i mentalitet različitih nacionalnosti. Pogotovo u društvu poput njemačkog, gdje nikad ne znaš s kim si na čemu, a svoje ponašanje prilagođavati od jedne do druge osobe čisto iz razloga jer ne želiš nikoga uvrijediti.
A što se tiče mene, ovisi o situaciji. Neću se uvrijediti ako mi frajer otvori vrata, niti ću se maniti novčanika svaki put kad odem na piće. Mislim da je bitnije znati da “možeš, ako trebaš”, a sve su ostalo detalji, piše Alisa Kekić