Priča o Arminu Gigoviću nije samo sportska priča o jednom reprezentativcu koji je s Bosnom i Hercegovinom izborio plasman na Svjetsko prvenstvo. To je i porodična priča o korijenima, odlasku iz domovine, prilagođavanju novom životu i odrastanju dječaka koji ni u Švedskoj nije zaboravio ko je i odakle je.
U razgovoru, Arminov otac Almir Gigović otvoreno je govorio o tome kako je porodica stigla u Švedsku, kako su tekli prvi fudbalski koraci njegovog sina, zašto je odlazak u jače klubove bio presudan, te kako je izgledao trenutak kada je Armin odlučio da obuče dres Bosne i Hercegovine.
Dug put
Odakle porodica Gigović vuče korijene i kako je došlo do odlaska u Švedsku?
- Porodica Gigović vuče korijene iz Kotor-Varoši, gdje sam i odrastao, a kasnije sam se nastanio u Jelahu. U Švedsku sam sa suprugom otišao 2001. godine, nakon kraćeg vremena provedenog u Bosni, jer sam i sam kao fudbaler duži period bio van Bosne.
Kako pamtite prve godine života u Švedskoj i koliko je bilo teško prilagoditi se?
- Kao i svaki početak, ni ovaj nije bio baš lak, ali mogu zahvaliti Bogu i Šveđanima. Baš zbog mog fudbala i ženine odbojke uplovili smo i tamo u sportske vode, što nam je olakšalo adaptaciju u Švedskoj. Počeli smo učiti jezik, a na svu sreću bilo je i dosta Bosanaca koji su nam pomogli da se što brže uklopimo u ovaj način života.
Kakav je Armin bio kao dječak i kada je počela njegova ljubav prema lopti?
- Armin, kao i njegov mlađi brat Ervin, rođen je kao azilantsko dijete, jer smo papire dobili 2006. godine. Armin je, da ne kažem, prohodao šutirajući loptu po stanu. Već sa pet godina počinje trenirati, i to baš kod mene, jer sam tada radio kao trener za djecu u mjestu gdje i danas živimo, u Landskrona Bojsu (Landskrona BoIS). I ne samo na treningu, Armin je uvijek bio s loptom i u školi, i na odmoru, i u dvorištu. Negdje smo to i naslućivali, a iskren da budem, i željeli smo da nam se sinovi bave fudbalom, i hvala Bogu, to nam se ostvarilo.
Kada ste prvi put shvatili da Armin može napraviti ozbiljnu karijeru?
- Malo je nezgodno da ja kao otac pričam, ali Armina su već kada je imao 10 godina starije ekipe uzimale da igra turnire i utakmice za njih. Do njegove 15. godine bio sam mu trener u Landskrona Bojsu, a onda smo odlučili da napravimo iskorak i da počne trenirati u jačim klubovima. Odluka je pala na Helsingborg (Helsingborgs IF), iako je bilo ponuda i iz drugih klubova. Koliko je Armin volio i želio da igra fudbal i postane fudbaler govori i to da je upisao sportsku gimnaziju u Helsingborgu.
Koliko mu je bilo teško da se izbori u jačem sistemu i novoj sredini?
- Već na prvom treningu u Helsingborgu tražili su da se priključi ekipi U15. Nije mu bilo lako, morao je putovati, biti u školi, pa poslije škole ići na trening. Nova sredina, novi klinci, svi željni dokazivanja. Ali njegova želja i rad, i na treninzima i dodatno kada nema treninga, doveli su ga do toga da sa 17 godina dobije povjerenje legendarnog Henkea Larsona (Larsson) i zaigra rame uz rame s kapitenom ekipe i reprezentacije Andreasom Grankvistom (Granqvist).
Koji Vam je period kao ocu bio najosjetljiviji na njegovom putu?
- Najosjetljiviji period za mene kao oca bio je baš tada, kada smo morali izabrati agenta, jer Armin već igra profesionalni fudbal i bilo je važno kako će se razvijati njegova karijera. Pokazalo se da smo napravili pravi izbor i s tim ljudima i danas imamo saradnju.
Kada ste najviše strahovali za njegov naredni korak?
- Kada je otišao u Rusiju sa 18 godina, tada sam najviše strahovao. Pitao sam se hoće li se uklopiti, i u ekipu i u sredinu.
Koliko je bilo važno da porodica u Švedskoj sačuva vezu s Bosnom i Hercegovinom?
- Iako smo se prilagodili ovom načinu života, nikada nismo zaboravili odakle smo došli. U našoj kući se uvijek priča bosanski jezik, jede se bosanska hrana, sluša samo naša muzika i, kao i dolje, tako i ovdje, poštujemo i slavimo sve naše praznike.
Poziv BiH
Armin je prošao sve selekcije Švedske. Kako je izgledao trenutak kada je stigao poziv Bosne i Hercegovine?
- Armin je prošao sve selekcije Švedske, čak je bio i kapiten U21, ali kada je došao poziv iz BiH od Spahe (Emir Spahić), i kada je Spaha predstavio svoj plan, nije se dvoumio nimalo. Odmah me nazvao i rekao: „Meni ovo zvuči dobro, ja ću da igram za Bosnu“.
Šta ste osjećali kada je definitivno odlučio da obuče dres BiH?
- Kada je definitivno odlučio da će igrati za Bosnu, nije bilo sretnijeg čovjeka od mene. Odmah smo krenuli završavati papirologiju i u zadnji čas dobio je zeleno svjetlo od Švedskog fudbalskog saveza da može nastupiti za BiH.
Kako ste doživjeli trenutak kada je s Bosnom i Hercegovinom izborio plasman na Svjetsko prvenstvo?
- To je poseban doživljaj koji se teško može opisati. Bio sam na utakmici u Zenici i nakon pobjede uletio sam na teren. Slavili smo pobjedu uz suze i smijeh, ne može se opisati ta sreća.
Očev ponos
Na šta ste danas najponosniji kada pogledate Armina?
- Danas kada pogledam Armina, znam da sam uspio i kao čovjek i kao otac i na to sam najponosniji. Moj Armin živi san svakog dječaka, a s ovim Svjetskim prvenstvom i san svakog Bosanca i Hercegovca.
Trijumf u Bukureštu
Armin Gigović ustvari je i kreator sjajnog početka kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo. U martu 2025. godine je svojim golom donio pobjedu Zmajevima na gostovanju u Rumuniji (0:1).
Arminov put
Klupsku karijeru Armin Gigović započeo je u Landskroni, a potom je igrao za Helsingborgs, Rostov, Odense, Midtjiland (Midtjylland), Holstein Kiel, a od ljeta 2025. je član Jang Bojsa (Young Boys). Za BiH je upisao 18 nastupa, a za Švedsku dva uz 30 utakmica i dva gola u mlađim kategorijama Švedske.
Ervin Gigović, 22-godišnji Arminov brat, nastupa za Helsingborgs, a Almir Gigović nekada je nosio dres NK Čelik.
Foto: Facebook Almir Gigović
