Emina Sipović je mlada i perspektivna bh. karatistkinja, koja uprkos činjenici da ima samo 20 godina, iza sebe ima sjajne rezultate. Posjetili smo je na jednom od treninga i razgovarali o njenoj dosadašnjoj karijeri, izazovima s kojima se susreće i planovima za budućnost.
Sipović je članica karate kluba "Ippon" iz Sarajeva, studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dugogodišnja reprezentativka Bosne i Hercegovine u karateu, sportu kojem je posvećena od djetinjstva. Ta posvećenost, naporan rad, trud i veliko odricanje rezultirali su itekako respektabilnim dostignućima.
Tokom svoje dosadašnje karijere osvojila je tri evropske medalje, zlatnu, srebrnu i bronzanu, kao i dvije svjetske bronzane medalje. Bila je prvakinja Evrope i najbolje rangirana mlađa seniorka na svijetu, a također je vlasnica više od deset medalja Svjetske lige za mlade, kao i brojnih naslova prvakinje Balkana i međunarodnih turnira.
Na pitanje kako bi sebe opisala u nekoliko rečenica, dala je jasan i zreo odgovor.
"Borbena sam, uporna i strastvena u svemu što radim, nikada ne odustajem od onoga što želim. Karate me naučio disciplini, odgovornosti i vjeri u sebe, a upravo te osobine prenosim i na svaki drugi segment svog života. Uvijek idem do kraja sa srcem, snagom i vjerom da se trud na kraju uvijek isplati", izjavila je Sipović.
U svijet karatea je ušla ugledajući se na stariju sestru i oca, a nešto što je u početku smatrala zabavom, pretvara se u veoma uspješnu sportsku karijeru. Međutim, karate za nju nije samo sport, nego način života koji ju je oblikovao kao osobu.
"Karateom sam se počela baviti kada sam imala samo četiri godine. Moja starija sestra je prva krenula na treninge trenirati, a ja sam, gledajući nju, poželjela biti dio toga. Moj otac, koji je danas ujedno i moj trener, poveo na prvi trening i tada je sve počelo. U početku je to bila dječija igra, ali već nakon prvih treninga, karate sam iskreno zavoljela. Vremenom je ovaj sport postao moj način života, a svaki novi izazov, svaka borba i pobjeda,samo su dodatno jačali moju želju da napredujem. Kako sam odrastala, karate je postajao sve važniji dio mog života. Učio me da ustajem poslije svakog pada, da ne tražim prečice i da poštujem proces. Kroz godine treninga naučila sam da se uspjeh ne mjeri samo medaljama, nego i onim što postaneš kao osoba. Naučio me strpljenju, miru, poštovanju i hrabrosti, ali i tome da ništa nije nemoguće kad vjeruješ u sebe i radiš iskreno. Za mene nije to samo sport, to je put koji me oblikovao. On me naučio kako da se borim i kad nije lako, da dam sve od sebe čak i onda kada niko ne gleda, kao i da nikada ne izgubim vjeru u ono što volim. Zbog toga uvijek kažem, karate nije nešto što radim, to je ono što jesam", rekla je Emina.
Nastup na prvom takmičenju ima posebno mjesto u njenom sjećanju i srcu, a na neki način je i odredio njen put.
"Sjećam se svog prvog takmičenja, bila sam mala, ali taj dan nikad neću zaboraviti. Bilo nas je mnogo u kategoriji, sve mi je djelovalo ogromno i pomalo strašno. U jednoj borbi sam povrijedila koljeno, ali sam svejedno nastavila i na kraju osvojila svoje prvo odličje. Taj osjećaj kad sam stala na postolje bio je poseban, neka mješavina sreće, ponosa i iznenađenja. Tada sam prvi put osjetila ono pravo uzbuđenje karatea i znala sam da želim da se time bavim zauvijek", kazala je sjajna bh. karatistkinja.
Njen otac Zijad, poznati bh. sportista, od prvog dana joj je najveća podrška.
"On mi je najveća podrška, prvi me je uveo u svijet karatea i uz njega sam odrastala, provodeći mnogo vremena kod kuće na treninzima i u dvorani. Uvijek je vjerovao u mene, čak i kad bih padala ili pravila greške. Uvijek je znao kako da me motiviše da idem do kraja, kako da izvučem najbolje iz sebe i upravo je ta njegova vjera bila moja snaga. Mislim da smo na neki način slični u karakteru, oboje smo borbeni i istrajni. Zbog toga sam mogla mnogo naučiti od njega, kako u sportu, tako i u životu", otkrila je Sipović.
Svojim pripremama za takmičenja, posebno za ona velika, pristupa ozbiljno, predano i s jasnim planom.
"Pripreme za velika takmičenja zapravo traju cijelu godinu. U toku godine uzmem možda petnaestak dana odmora i to mi je već uspjeh, jer karate zahtijeva stalni rad i ponavljanje. Šest dana u sedmici treniram, a jedan dan odvajam za oporavak. Tada idem masaže, koje mi pomažu da tijelo ostane spremno, a također koriste za povrede i oporavak. Često odlazim na pripreme u inostranstvo, gdje treniram s vrhunskim reprezentativcima iz drugih zemalja. Najviše sam napredovala u Egiptu, jer su njihovi takmičari među najdominantnijima u svijetu i trening s njima mi je donio ogromno iskustvo. Uz karate idem i u teretanu tri do četiri puta sedmično, gdje treniram pod nadzorom trenera Aldina Avdića, koji me prati već tri godine i vodi fizički dio mojih priprema. Što se tiče mentalne pripreme, ona mi je jednako važna kao i fizička. Trudim se da ostanem smirena, fokusirana i povezana sa sobom. Vjerujem u Božiji plan i često se duhovno pripremam kroz vjeru, mir i zahvalnost. Volim gledati motivacione snimke i priče najboljih sportista, a posebno me inspiriše Habib Nurmagomedov zbog njegove smirenosti, vjere i mentalne snage. Pred svako takmičenje radim i vizuelne pripreme, u glavi zamišljam svoje mečeve, osjećaj pobjede, trenutak kad stojim na postolju. Vjerujem da sve počinje u mislima. To me motiviše da svakog dana dajem više od sebe, jer želim da, kad stanem na tatami, znam da sam uradila sve što sam mogla", riječi su naše sagovornice.
Kao i većina sportista, ona ima svoju rutinu koja joj pomaže da se maksimalno pripremi i fokusira prije nego izađe na borilište.
"Prije borbe imam svoju rutinu koja mi pomaže da se potpuno smirim i fokusiram na sebe. Uglavnom slušam muziku i trudim se da ne razgovaram puno ni s kim. Čak i kada mi otac, koji je moj trener, nešto kaže, obično samo odgovorim: "dobro, dobro, nemoj sad". To je moj način da ostanem u svojoj zoni. Najviše razmišljam o prvom meču, jer mi je važno da idem korak po korak. Ne volim unaprijed razmišljati o kraju ili finalu. Moj fokus mora biti potpun, a zagrijavanje mi traje najmanje sat i po prije nastupa. Tada se polako dižem u ritam, osjetim tatami, radim tehniku, ali se ne trošim previše, jer mi je cilj da sačuvam energiju za mečeve. To vrijeme prije borbe je moj mali ritual, trenutak kad se isključim od svega, ostajem sama sa sobom i u glavi već počinjem svoju borbu", objasnila nam je Emina.
Od svih dosad osvojenih odličja, na prvo mjesto stavlja evropsku zlatnu medalju osvojenu prošle godine. S druge strane, ostaje žal za Svjetskim prvenstvom održanim iste godine.
"Najdraže odličje mi je zlato s Evropskog prvenstva u Tbilisiju 2024. godine. Konkurencija je bila izuzetno jaka, ali taj turnir mi je posebno drag jer sam u polufinalu imala nezaboravan meč protiv ukrajinske predstavnice, koji je završio rezultatom 13:13, a što se u karateu rijetko događa. Pobjedu sam odnijela zahvaljujući senshu pravilu, koje znači da u slučaju neriješenog rezultata pobjeđuje onaj koji je prvi postigao poen. Meč je bio izuzetno napet, a energija u dvorani nevjerovatna. Kada je intonirana himna BiH i kada sam stavila ruku na srce, to je bio trenutak koji ću pamtiti zauvijek, neopisiv osjećaj ponosa i zahvalnosti. Ako moram izdvojiti najveće razočarenje, to bi bilo Svjetsko prvenstvo iste godine. U polufinalu sam se borila protiv predstavnice Egipta, koju sam već ranije pobijedila. Iskreno, vidjela sam sebe na najvišem mjestu postolja, bila sam sigurna da mogu do zlata, jer sam sve protivnice već ranije savladala", rekla je Sipović prisjećajući se ovih velikih takmičenja.
Međutim, čak i kada joj je bilo najteže, odustajanje nije bilo opcija. Uvijek je pronalazila novu motivaciju da se vrati još jača. Karate je jednostavno njena prošlost, sadašnjost i budućnost.
"Nikada nisam razmišljala da odustanem, to mi nikad nije ni palo na pamet. Čak i kad mi je najteže, kad doživim poraz ili kad stvari ne idu kako sam planirala, uvijek guram samu sebe naprijed. Najteži trenutak nije poraz, nego povratak nakon njega, ali upravo tada pokazujem sebi koliko zapravo mogu. Karate je moj život, ne mogu se zamisliti bez njega, treniram ga, živim ga, razmišljam o njemu 24 sata dnevno. To nije samo sport za mene, to je ljubav i način života. Čak i kad mi dan ne krene dobro ili sam nervozna, odlazak na trening me odmah smiri i ispuni. Planiram se još dugo takmičiti, a za nekoliko godina želja mi je da počnem držati kampove i seminare širom svijeta. Naravno, prije toga želim skupiti još više iskustva u seniorskom karateu i dodatno se izgraditi kao sportista. Dugoročno, voljela bih prenositi svoje znanje mlađim generacijama, da im pokažem da se radom, vjerom i upornošću mogu postići najveći snovi", iskrena je bila impresivna 20-godišnjakinja.
Nastup za reprezentaciju BiH nikada nije predstavljao pritisak za nju, nego nešto sasvim drugo.
"Nikada nisam osjećala pritisak kada predstavljam sebe i svoju državu. Umjesto tereta, to je za mene motivacija i čast. Svaki put kada stanem na tatami s grbom BiH na dresu, osjećam da moram dati najbolje od sebe, ne zato što me neko prisiljava, nego zato što to želim i zaslužujem. Za mene grb znači mnogo više od simbola, to je ponos, odgovornost i prilika da pokažemo svijetu koliko smo sposobni, čak i kao mala zemlja. Svaki uspjeh je dokaz da velike stvari ne zavise samo od uslova, nego od rada, discipline i strasti. Kada nosim grb BiH, osjećam da predstavljam sve sportiste i ljude koji vjeruju u našu zemlju i to mi daje dodatnu snagu i inspiraciju da uvijek idem do kraja", istakla je Sipović.
Ona je danas u potpunosti fokusirana na seniorsku karijeru i osvajanje odličja, a najviši cilj je svjetska titula te eventualno olimpijska medalja.
"Moj fokus trenutno na seniorskoj karijeri. Želim osvojiti što više svjetskih i evropskih medalja i dokazati se kao jedna od najboljih na svijetu, baš kao što sam bila u prethodnim kategorijama. Vidim sebe na vrhu i vjerujem u to, ali znam da za takav cilj moram stalno raditi na sebi, trenirati s najboljima i učiti od svakog iskustva. Moja najveća želja je naslov svjetske prvakinje, o kojem sanjam od kada znam za sebe, a posebno u seniorskoj konkurenciji. S obzirom na to da postoji šansa da karate ponovo postane olimpijski sport, moj cilj je osvojiti i olimpijsku medalju te tako ostvariti san koji je za svakog sportistu vrhunac karijere", rekla je Emina.
U današnje vrijeme je za većinu vrlo teško posložiti stvari u životu, organizovati se i pronaći vrijeme za obavljanje svih obaveza i ispunjenje svih ciljeva.
"Balansiranje između sporta, škole i privatnog života za mene je izazov, jer karate je moj život i želim se time baviti dok postojim. Zbog toga je moj fokus gotovo u potpunosti na treningu i takmičenjima pa se teško mogu odvojiti od tog svijeta i uživati u stvarnom životu kakav vodi većina moje generacije. Izlasci, druženja i slično jednostavno nisu prioritet za mene. Što se tiče škole, studiram Pravni fakultet, a gradivo je vrlo obilno i zahtjevno. Ipak, trudim se organizovati svoje vrijeme i biti odgovorna, jer mi je obrazovanje važno. Ipak, jasno mi je da je moj primarni fokus sport i da mi on trenutno zauzima gotovo cijeli život", priznala je naša karatistkinja.
Pored karatea, voli i neke druge sportove, kojim se bavi kada pronađe nešto slobodnog vremena.
"Iako je karate moj glavni fokus i zauzima većinu mog vremena, volim pratiti i druge sportove. Posebno me zanimaju nogomet i tenis, a povremeno volim i sama da se aktiviram u tim sportovima, što je način da se opustim i zabavim. Nogomet pratim s posebnom pažnjom jer imam dvojicu braće koji treniraju pa mi je zanimljivo gledati s njima utakmice i igrati. Tenis me fascinira zbog tehnike, taktike i mentalne snage igrača, što mi je blisko i u karateu. Ponekad mi je lijepo da jednostavno odvojim vrijeme od svakodnevnih treninga i takmičenja, uključim se u neku drugu igru ili utakmicu i uživam u sportu iz druge perspektive. To mi daje dodatnu inspiraciju i motivaciju da se vratim na karate s novim fokusom i još većom željom za napretkom", kazala je Sipović
Da bi sportisti ostvarivali bolje rezultate, država mora dati svoj doprinos. Troškovi su im često najveći problem, a tu mogu i trebaju pomoći i sponzori.
"Voljela bih da se u našoj zemlji više ulaže u mlade sportiste i da se uvede Zakon o sportu, jer smatram da svako odricanje i trud koji ulažemo ide i za državu. Mi smo njeni najveći ambasadori i bilo bi važno da nam se pruže prilike, poput olakšica koje imaju policija ili vojska, a koje imaju sportisti u nekim drugim zemljama. Takve mogućnosti bi mladim sportistima omogućile da se posvete karijeri i dostignu vrhunske rezultate. Što se tiče moje karijere, do sada sam imala veliku podršku Ministarstva kulture i sporta KS, posebno ministra Kenana Magode, koji nas kontinuirano prati i podržava. Bez te podrške ne bih bila ono što jesam, niti bih postigla svoje rezultate, jer sve što osvojim ulažem direktno u treninge, takmičenja i svoj razvoj. Ipak, ponekad ni to nije dovoljno, jer su troškovi profesionalnog sporta veliki, a u mojoj desetočlanoj porodici smo tri sestre koje se aktivno bave karateom, što dodatno povećava potrebe. Posebno bih istakla podršku Federalnog ministarstva, Općine Centar, koja nam je omogućila besplatan prostor za treniranje te Turističke zajednice, koja prepoznaje naše rezultate. Ipak, zelja mi je da imam više sponzora, jer bi to omogućilo dodatna ulaganja i olakšalo profesionalni razvoj. Vjerujem da svaki sportista, koji ulaže u svoj rad i predstavlja državu, zaslužuje da mu se rezultati prepoznaju i da ima priliku da se potpuno posveti sportu", smatra Emina.
Na kraju je poslala poruku mladima u BiH.
"Ne plašite se sanjati veliko i težiti vrhunskim rezultatima, bez obzira na prepreke. Važno je da budete uporni, učite iz svakog iskustva i nikada ne gubite vjeru u sebe. Svaki trud, svaki trening i svaki izazov vas oblikuju i približavaju vašim ciljevima. Želim da znate da granice postoje samo u glavama, a sa strašću i disciplinom možete ostvariti mnogo više nego što mislite. Važno je i da uživate u procesu, jer upravo kroz rad, odricanje i ljubav prema onome što radite, nastaju najveći uspjesi", završila je Sipović.
Foto: Facebook
