Baka Mira iz Gline je sama: Molim samo Boga da umrem, da nisam to dočekala

Baka Mira
Baka Mira, 90-godišnja starica iz Gline, sama je na svom imanju koje je stradalo u katastrofalnom zemljotresu prije sedam dana.

 

Kaže da nema gdje leći, a da joj nije rješenje kamp kućica koju je dobile jer se ne može popeti ni da uđe u nju.

Teško spava, u strahu je. 

Na pitanje novinarke N1 kako se snašla tokom sedam dana od zemljotresa odgovara: "Nikako".

"Teško. Nemam gdje leći. Ništa, sve mi je srušeno", odgovorila je baka Mira.

Dobila je kamp kućicu, ali joj nije praktična, i prokišnjava.

"Diko, to ne valja. To su neki dečki navukli, pa oni sklonili. To sve šuplje. To nije za me da ja tu ležim.

Ne mogu se ja tu ni popet. To nije za me, diko. To je sve za mlađi narod. I eto ti. Kontejner meni treba. Da imam gdje smjestiti se, da imam gdje spavati, dok se nešto ne riješi. Što će biti, ja ne znam. To mi treba. Ako može može, ako ne… Ja ću sjedit tu dok me ne potrpa taj potres", kazala je baka Mira.

Noću, ispričala je, sjedi i čeka.

"Dok zagrmi, ja čekam. Kuda ću? Noć, zima…", opisivala je dalje svoj život u oštećenoj kući.

"Ložim vatru, kiša pada na me. Stavila sam popeći nešto pršuta, da pojedem nešto, a mast sve po peći. Molim samo Boga da umrem, da nisam to dočekala. Što da radim?", očajna je baka.

Rekla je da joj je od rodbine ili sve pomrlo ili se raselilo po svijetu, Splitu, Dubrovniku…

Zemljotres ju je zatekao u jednoj od njenih gospodarskih zgrada.

"Kako nisam prebila ruke i noge, Bože ja ti se molim, budi hvala. Kako sam ustala? Puzala sam do štale, kako me žulja koljeno, skinula jedan lajbek, metnula pod jedno koljeno, pa drugo, pa sam se nekako izvukla. Onda komšije došle, ovaj odande. Jesi li živa? Eto, bolje da i nisam", ispričala je baka, dodavši da nema ni telefona jer su linije uništene.

Reporterka N1 je rekla da je uspjela razgovarati s njenom kćeri, koja se, zbog epidemioloških mjera, morala provlačiti kroz cijelu proceduru otkako se zaputila iz Beograda.

"Morala je platiti to cjepivo, 400 kuna… ne, nego 400 eura za njih dvoje", kazala je gospođa Mira.

Ona se nada kontejneru kako bi imala barem gdje leći.

Ne zna ni hoće li njena kuća biti obnovljena ili rušena jer je jako stradala, ni da li će biti živa kada se to desi.

Baka Mira, inače redovni platiša svih režija od svoje male penzije, kazala je da nema drugog izbora nego nastaviti dalje živjeti u kući koja je nesigurna i na kojoj su porušeni svi dimnjaci.

Hranu su joj, odgovorila je, ljudi donosili, a i veterinar joj je donio dovoljno za njene životinje.

Kaže i da ju je strah.

"Kako ne bi, dijete, bilo. Sjedim tu, ne znam hoće li me potrpati. Noći, najgore su mi noći. Kad smrkne, ne vidiš prst pred okom", kazala je baka Mira.

Izvor: