Prijatelj mi je ispričao priču o starcu koji je redovno učio suru El-Kehf uoči petka. Jednom se zabunio pa ju je počeo učiti noć ranije, u srijedu navečer. Ukućani su ga uporno pokušavali uvjeriti da je tek noć uoči četvrtka, ali se nije obazirao na njih i završio je učenje. Umro je u četvrtak, a suru je, iz silne privrženosti njenom učenju, već bio proučio!
Možda je Allah htio da ne ostane uskraćen za njeno učenje ni pred taj posljednji petak koji nije dočekao. A možda zato što Allah zna koliko neki Njegovi robovi brižno čuvaju i dobrovoljne ibadete, uz obavezne.
Jučer me, nakon džume, jedan sedamdesetogodišnjak upitao za vitr-namaz koji je prethodne noći prvi put zaboravio klanjati. Želio ga je naklanjati zajedno s vitrom naredne noći. Nisam ga na to podstakao, pozivajući se na riječi Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ne mogu se klanjati dva vitra u jednoj noći.“ (Bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Ahmed)
Čovjeka je toliko zaboljelo što je jednom, iz zaborava, propustio vitr da je gotovo zaplakao. Jedna noć njegova puta prema Allahu prošla je bez tog namaza!
Ostavimo sada po strani razilaženja učenjaka o predajama koje govore o učenju sure El-Kehf, kao i razilaženja o naklanjavanju vitra danju, načinu naklanjavanja ili stavu da se ne naklanjava. To nije tema ovog teksta.
Ne znam zašto me toliko zaboljelo kada sam vidio koliko moj sagovornik žali za propuštenim rekatom dobrovoljnog namaza. Nama promiču dobrovoljni ibadeti jedan za drugim, pa i obaveze jedna za drugom, a ne uznemirimo se onoliko koliko se uznemirio taj starac.
Je li razlog u tome što računamo da je pred nama još mnogo života? Ili smo se navikli na vlastite propuste? Ili je srce otvrdnulo, pa mu više nije stalo? Možda je sve to zajedno. Ne znam.
Ali znam da je kod nekih od nas unutrašnji alarm podešen tako osjetljivo da se oglasi zbog jednog propuštenog rekata nafile. Kod mnogih se još ne oglašava ni kada propustimo farzove!
Zato neka svako od nas ponovo probudi u svom srcu osjetljivost na propušteno dobro, makar se radilo o malom djelu. Prije nego što poželimo osjetiti žal zbog onoga što smo izgubili, a srca nam više ne budu odgovarala — čak ni kada bismo izgubili svu vjeru.
Foto: Cazin.net/CGPT
