Nakon saobraćajne nesreće u kojoj je povrijeđena, Fahreta Bašić-Smriko obratila se javnosti emotivnom porukom u kojoj je opisala borbu sa fizičkim i psihičkim posljedicama koje se javljaju tek dan nakon udesa. Kako navodi, najteže je suočiti se s realnošću nakon što prođe prvi šok i adrenalin piše Crna-Hronika.
Bašić-Smriko ističe da je povrede zadobila zbog neoprezne vožnje mladog vozača, koji je pokušao rizično preticanje na mokrom putu. Ona poručuje da vožnja “nije igra niti dokazivanje”, te apeluje na sve vozače da shvate ozbiljnost saobraćaja i odgovornost koju nose za tuđe živote.
Iako povrijeđena, naglašava da je zahvalna što je preživjela i što je, kako kaže, “sačuvana u trenutku kada se nije mogla zaštititi sama”. Njena poruka dirnula je brojne građane, jer govori o boli, strahu, ali i zahvalnosti.
U nastavku prenosimo njenu poruku u cijelosti:
Drugi dan je uvijek najteži.
Prvi te spasi adrenalin, prvi te nosi šok i misao: “Dobro je, preživjeli smo.”
Ali drugi dan… drugi dan dođe tiho, bez sirena, bez treperenja svjetala, bez gužve oko tebe.
Drugi dan ostavi te samog sa tijelom koje “pamti” i porukom koja se vraća u glavi: moglo je biti drugačije.
Jutros se bol javila jače nego jučer.
Rebra peku, noga u gipsu s popolovljenom kosti trza, svaki mišić protestuje.
Modrice se tek sad po tijelu otvaraju, kao da tijelo retroaktivno priča šta je doživjelo kad se um nije stigao uplašiti.
Sinoć sam se nadala da je samo udar i stres, danas shvatam da je udar bio jači nego što su živci priznali.
Kažu “važno je samo da ste živi”.
Istina, ali nisu oni koji se bude u bolu, ne pokušavaju sjesti pa im plućima nedostane prostora da udahnu, ne gledaju ljubičaste pečate kako mjenjaju boje.
Da, živa sam – i beskrajno zahvalna na tome – ali živjeti bol je isto dio preživljavanja.
Noć, kiša, mokar put…
Momak početnik, mlad, tek dobio krila iza volana.
Nije zlo, nije namjerno, ali nije ni dovoljno oprezno.
Preticanje u trenu kad ni iskusniji ne bi pokušali.
Jedna sekunda, jedna greška, jedan “ma stignem ja to”, i niko se više ne pita ko je brži – nego ko će ostati.
I po nekom nepisanom pravilu njemu ništa, ja u gipsu, modricama, bolovima…
Neću reći da se ne ljutim.
Ljutim se.
Ljutim se jer nije fer da nečije dokazivanje hrabrosti postane nečiji bol i dug oporavka.
Jer nečiji “hajde, možeš ti” skoro postane nečije “zašto ga više nema”.
Ljutim se jer vožnja nije igra, nije izazov, nije adrenalinski sport.
Volan nije video igrica u kojoj imamo još tri života.
Ali i pored ljutnje – zahvalnost je veća.
Zato što se materijalna šteta namiri.
Kost se zaliječi, modrice izblijede, strah se s vremenom stiša.
A život… život kada ostane, ostane kao najskuplje što imaš.
Brojim ono što je ostalo: dah, pogled, glas, korak – pa makar na štakama.
Brojim prisutne u svom životu i zahvaljujem Onome ko ih je sačuvao.
Ko me je sačuvao.
Jer ništa na svijetu nije jače od trenutka u kojem shvatiš da te je Allah sačuvao onda kad ti sam sebe nisi mogao.
Drugi dan boli, ali i podsjeća.
Treći će možda biti lakši.
A svaki naredni dan, bez obzira na tragove na tijelu, bit će dar koji se više ne podrazumijeva.
Hvala Ti, Bože, što si nas zaštitio onda kad nismo mogli da zaštitimo sebe. 🤍
Fahreta Bašić-Smriko
