Još jedan mladi život, tek u procvatu, prerano je ugašen. Prijedor je u tišini zaplakao za svojim sedamnaestogodišnjim sinom, učenikom Ugostiteljsko-ekonomske škole, koji je 22. maja, kako se sumnja, sebi oduzeo život. Vijest je tek sada odjeknula među školskim hodnicima, ulicama, domovima – ostavljajući iza sebe tišinu koja para dušu.
Bio je to učenik, prijatelj, sin. Neko ko je tek počeo da sanja velike snove. A sada je njegova školska klupa prazna, a u dnevniku života ostala je neispisana stranica. Niko ne zna šta ga je gurnulo preko ivice, šta je nosio u sebi, u tišini koju niko nije čuo, u osmijehu koji možda nije bio iskren.
Nažalost, ovo nije usamljen slučaj. Samo šest mjeseci ranije, slična tragedija pogodila je porodicu drugog maloljetnika, učenika Elektrotehničke škole, koji je također sebi oduzeo život. Dvije tragedije. Dva mlada života. I bezbroj neodgovorenih pitanja.
Stručnjaci već duže upozoravaju na rastući pritisak s kojim se suočavaju tinejdžeri, te apeliraju na škole, porodice i institucije da preduzmu hitne korake u cilju prevencije ovakvih gubitaka. Mentalno zdravlje mladih više ne smije biti tabu tema – to je pitanje života.
Moramo prestati šutjeti. Moramo pogledati jedni druge u oči, zagrliti jače, pitati iskreno: “Kako si?” – i čekati odgovor. Jer ponekad, jedno pitanje može spasiti život.
Ovo nije samo vijest. Ovo je poziv – da budemo ljudi jedni drugima. Da budemo rame, da budemo svjetlo, da budemo nada.
Za sve one koji nisu imali snage reći šta ih boli – neka ovo bude trenutak kada mi naučimo slušati. Da se više nijedan mladi život ne izgubi u tišini.
