Ko je bila Katarina Kosača-Kotromanić: 542 godine od smrti posljednje bosanske kraljice

katarina
Katarina i Stjepan su stolovali u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske

 

Na današnji dan, 25. oktobra 1478., u Rimu je umrla Katarina Kosača Kotromanić. 

Kraljica Katarina Kosača-Kotromanić rođena je 1425. godine u Blagaju kod Mostara, žena pretposljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša, proglašena blaženom, članica franjevačkog svjetovnog reda.

Humska zemlja

U narodu se tradicionalno naziva posljednjom bosanskom kraljicom, iako historičari tu ulogu nesumnjivo pripisuju kraljici Mari (1447. – 1495.), ženi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana i kćeri srpskog despota Lazara Brankovića.

Katarina Kosača-Kotromanić rođena je u Blagaju pored Mostara od majke Jelene i oca Stjepana Kosače, koji je 20. januara 1448. godine u povelji njemačko-rimskog cara Fridrika III. nazvan “Herzog”-om, što na njemačkom jeziku znači “vojvoda”.

Stjepan Kosača je pak već i prije te povelje imao naslov Vojvode Humske zemlje. Njemu se međutim svidio njemački naziv titule vojvoda, pa ga u svojoj diplomatsko-upravnoj korespondenciji i dekretima koristi u pohrvaćenu obliku “herceg od Svetog Save”. Odatle i potječe novi naziv Humske zemlje – Hercegovina. 

Braća su joj bila veliki vezir Osmanskog Carstva Ahmed-paša Hercegović, također i Vladislav Hercegović Kosača, Vlatko i Stjepan te sestra Mara.

Brak sa Stjepanom Tomašom Kotromanićem

Herceg Stjepan borio se za stabilnost Humske zemlje, pa je zbog turskih osvajačkih prijetnji s istoka održavao prijateljske odnose s rodom Kotromanića, hrvatskih kraljeva i banova u Bosni. Iz tih odnosa se javila simpatija, zatim ljubav i na koncu brak njegove kćeri, Katarine Kosače i uglednog prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića. Tim brakom su Hercegovina i Bosna bile ujedinjene. Budući da je Stjepan Tomaš obećao papi da će iskorijeniti bogumile iz svoga kraljevstva, dvadesetdvogodišnja Katarina je postala postala rimokatolkinja.

Stjepan Tomaš Kotromanić je postao kralj i ban Bosne te je s kraljicom Katarinom je imao dvoje djece: Sigismunda, Katarinu i treće dijete o kojemu se gotovo ništa ne zna. Stolovali su u kraljevskom gradu Bobovcu pokraj Kraljeve Sutjeske. Kralj Stjepan Tomaš umire 1461., a nasljeđuje ga njegov sin iz prethodnog braka Stjepan Tomašević. Kraljici Katarini je dan naslov kraljice majke i nastavila je živjeti na kraljevskom dvoru.

Za života je podigla nekoliko kapela i crkava: Svetu Katarinu u Jajcu, Presveto Trojstvo u Vrilima kod Kupresa (1447.), franjevački samostan i crkvu Svete Kate u Kreševu i kod Fojnice u Kozogradu kapelu, zatim crkvu sv. Marije u Grebenu (Krupa n Vrbasu), crkvu sv. Marije u „Virbenu“ (Vrbanja, Kotor Varoš) i crkvu svetog Jurja u Jezeru „koju diže Juraj Vojsalić-Hrvatinić“ te crkvu sv. Katarine na Katini kod Jajca.

Osmansko osvajanje i bijeg

Nakon osmanskog osvajanja Bosne godine 1463. Kraljica Katarina privremeno se sklanja u ljetnikovac "Kozov Grad" iznad Fojnice. Poslije suprugove smrti živjela je povučeno sa svojom djecom Katarinom i Sigismundom u Kozogradu i po legendi odandje vodila obranu zemlje od Turaka. Konjima, po legendi "naopako" potkovanim, sa pratnjom povukla se na Kupres. Tu je okupljala snage za obranu zemlje. U to vrijeme je na Kupresu u mjestu Vrilima (danas Otinovci) dala sagraditi crkvu Presvetog Trojstva. Kad se osvajanjima nije moglo odoljeti ni na Kupresu, kraljica se preko Konjica zajedno s kraljevskom pratnjom povukla do Stona a zatim do Dubrovnika. Za njen je odlazak vezana legenda o nastanku imena grada Zenice.

U Dubrovniku je pohranila mač svojeg pokojnog muža bosanskog kraljevskog roda Kotromanića, Stjepana Tomaša Kotromanića. Taj mač je pohranila "pod zavjetom, da se on dadne njezinu sinu Šimunu, kad se oslobodi turskog ropstva", kako bi se borio za oslobođenje svoje zemlje. I Dubrovnik je bio pod osmanskom prijetnjom. On je jakom diplomatskom aktivnošću i dobrim diplomatskim vezama sa zapadnim zemljama te velikom otkupninom uspio očuvati svoju neovisnost i slobodu, a Kraljica Katarina je morala otići iz Dubrovnika i došla je u Rim, gdje je sve do svoje smrti "radila na oslobađanju svoje zemlje i obrani svoje vjere".

Katarina je umrla prirodnim putem i pokopana je po islamskom obredu u Skoplju, gdje joj se i danas nalazi turbe koje je podigao utemeljitelj Sarajeva Isa-beg Isaković (jedna od rijetkih žena u čiju je čast sagrađena ovakva vrsta mauzoleja). U turskim izvorima princeza Katarina se spominje kao Tahiri Hanuma. Šimun je na sultanovom dvoru preodgojen u duhu islama i kasnije je ostvario važnu vojnu karijeru u Osmanskom Carstvu.

Njeno tijelo je položeno na počasno mjesto u bazilici Santa Maria in Aracoeli u Rimu, a njene plemenite ljudske i vjerske vrline su joj posebice priznate, kad je proglašena blaženom.

Izvor: