Poslanikove, a.s., radionice: Čime možemo zadiviti svijet

Atmosfera na njihovim kružoci­ma vibrirala je od kvalitetnog učešća i iskrene razmjene ideja koje bi Po­slanik, a.s., pažljivo uokvirivao, dajući iznesenim riječima nova značenja i učeći prisutne da iznađu nove i svje­žije uglove posmatranja svih životnih tema. Tj. pripremao ih je putem pro­grama koji su svojom širinom nadilazili potrebe Poluotoka, obučavajući ih da budu elitni građani svijeta.

Moderni, i već odavno vrlo komercijalizovani seminari, funkcionišu na principu radionica u kojima se iznose određene teze, učesnici se dijele u gru­pe, prikupljaju informacije, formiraju odvojena mišljenja, prezentuju ih, dok trener/voditelj seminara pažljivo moderira različite grupe učesnika i nena­metljivo uobličava finalne zaključke, piše Akos.ba.

Pogledajmo atmosferu na jednom od takvih seminara koji je održan prije 14 vjekova.

Radionica I (Čime zadiviti svijet?)

Allahov Poslanik, a.s., jednom je upitao svoje ashabe:

“Koji vas vjernici najviše zadivljuju svojim i manom?”

Oni odgovoriše: “Meleki.”

On reče: “Pa, kako da ne vjeruju kad su kod svog Gospodara?”

Onda rekoše: ” Vjerovjesnici “, a Poslanik reče : “Pa kako da ne vjeruju kad im se dostavlja Objava?”

Onda rekoše: “Pa, mi.”

Poslanik reče : “Sta vam je, kako da ne vjerujete, a ja sam među vama? Ali, divim se vjernicima i njihovom imanu u narodu koji će doći poslije vas i naći će stranice (zapisano) i vjerovat će u ono što je u njima.” (Buhari)

U prethodnom hadisu imamo tre­nera seminara koji postavlja radnu tezu: «Koji vas vjernici najviše zadiv­ljuju u imanu?”

Učesnici seminara su, rasporedom sjedenja, formirali kružnicu, osigura­vajući tako bolju i srčaniju interakciju. Vidimo da se jedna grupa odlučila za izvanzemaljsku kategoriju bića kada je u pitanju veličina vjerovanja koje za­divljuje, ističući, jasno i glasno, meleke. Trener, a.s., pokreće proces formiranja njihovog novog mišljenja jednostav­nim i direktnim potpitanjem:

Pa, kako da ne vjeruju kad su kod svog Gospodara?- potcrtavajući da je iman/vjerovanje meleka što se može očekivati jer služe Gospodaru u Njego­voj blizini. I neskriveno se čudi, u smi­slu, šta je tu za divljenje?!

Naredno mišljenje, odgovor na po­stavljenu tezu je: Vjerovjesnici!

Poslanik, a.s., ponovo ima spremno kontrapitanje: Pa kako da ne vjeruju kad im se dostavlja Objava?- ističući da je sasvim realno da vjeruje onaj ko je Allahov, dž.š., medij u procesu do­stave nebeske poruke ljudima, odno­sno neposredni svjedok objave.

Treće izneseno mišljenje u ovoj intelektulanoj radionici je: “Pa, mi!” – odnosno, rekli su kako smatraju da je njihov iman, tj. Poslanikovih, a.s., asha­ba, dostojan divljenja.

Trener, a.s., nadograđuje izneseni stav neumoljivim potpitanjem: Šta vam je, kako da ne vjerujete, a ja sam među vama?- kojom u potpunosti razbija ubjeđenje ashaba o posebnosti vertikalne hijerarhije u procesu vjero­vanja, preusmjeravajući liniju njihovog razmišljanja na horizontalnu ravan u pravcu budućnosti, i to slijedećim zaključkom: Ali, divim se vjernicima i njihovom imanu u narodu koji će doći poslije vas i naći će stranice (zapisa­no) i vjerovat će u ono što je u njima.

Ova Muhammedova, a.s., inte­lektualna radionica obiluje vrhunskim primjerima interakcijsko-komunikacijskih aspekata pri odgajanju grupe ljudi u jednom historijskom ambijen­tu. Postavljena radna teza je socio- psihološki savršeno dizajnirana, pošto uvodi u radnu konverzaciju dvije za čovjeka najvažnije kategorije: vjero­vanje i divljenje, kao iskonske želje na­spram kojih se želi pametno odrediti. Najzdravije socio-psihološko pitanje  koje sebi može postaviti jedan osoba je: Čime ja mogu zadiviti svijet i koji su to koraci koje moram napraviti u tom pravcu?

U konkretnom slučaju, Muhammed, a.s., gradi misaone procese asha­ba u dva poteza. Prvo ih prizemljujei oslobađa iluzije u vlastitu posebnost zbog same činjenice da su redovno u neposrednoj blizini Poslanika islama. Zatim ih usmjerava na nužnu realizaci­ju svog imana putem fascinantnih djela i mentalno ih povezuje s njihovim da­lekim ideološkim potomcima, ističući svu zahtjevnost njihovog historijskog konteksta s obzirom na, pored ostalog, odsustvo neposrednog svjedoka Obja­ve u čijem prisustvu oni uživaju.

Oni su tako, na kraju tog jednodevnog seminara, jasno osjetili obavezu da, do zadnjeg atoma snage, izgore za ideju islama ukoliko žele olakšati svojim ideološkim potomcima identi­fikaciju s tom idejom.

Ova Poslanikova intelektualna ra­dionica sadrži i jasne elemente reality checka,tj. provjere nivoa njihovog (ne) realnog shvatanja sebe u konkretnom historijskom kontekstu.

S  cijelog tog seminara nama su pre­neseni samo fragmenti razgovora i at­mosfere, a ipak imamo jasnu sliku s ja­snim uvidom u stanje uma grupa koje su sudjelovale u diskusiji i očit nam je Poslanikov, a.s., nivo i kapacitet, lako do nas nisu stigle informacije o nizu sitnih detalja s pomenutog seminara, u smislu neke šaljive upadice koja se desila, nekog kratkog ali britkog ko­mentara, varijacije mogućih odgovora na Poslanikova, a.s., potpitanja, opis zdjele sočnih hurmi koja je kružila u toj radnoj atmosferi, vesela vriska djece u blizini, zadovoljno predenje Ebu Hurejrine, r.a., mačke u njegovom rukavu … mi to pretpostavljamo jer nam je bi­tan svaki detalj.

  Radionica II

Ekvivalent u drugim svjetovima

Postoje, naravno, druge predaje koje nam otkrivaju nove važne detalje Poslanikovih, a.s., intelektualnih radio­nica. Pogledajmo slijedeću:

Poslanik, a.s., je upitao ashabe: «lma jedno stablo čiji listovi ne opa­daju, a slično je muslimanu: koje je to stablo?» Ljudi su pomišljali na pu­stinjska stabla, a Abdullah kaže: «Palo mije napamet da je to palma. Htio sam to spomenuti, međutim, vidio sam tu starije ashabe, pa sam se ustegnuo od odgovora. Nakon njihove šutnje, Vjerovjesnik, s.a.v.s, je rekao: «To je palma.» Spomenuo sam to svome ocu, veli da­lje Abdullah, na što mi je on rekao: «Da si rekao palma, bilo bi mi draže nego to i to!» (Buhari i Muslim)

Ponovo imamo postavljenu radnu tezu u radnoj intelektulanoj atmosferi s učesnicima različite životne dobi. U predaji se spominje sin Omera b. Hattaba, r.a., koji je bio dječak u to vrijeme, kako prenosi utiske sa seminara svo­me ocu. Istaknuta je obzirnost dječaka Abdullaha spram starijih ashaba na spomenutom skupu, jer nije odgovo­rio na Poslanikovo, a.s., pitanje iako je znao odgovor. Ali je, isto tako, istaknu­ta Omerova, r.a., želja ili žal što njegov sin nije iskoristio priliku da oduševi Po­slanika, a.s., svojom umnom britkošću, pa se navodi u jednoj predaji: “Da si rekao, odgovor bilo bi mi draži nego poklon od 100 deva!”

I tu vidimo prirodnu i jaku želju ro­ditelja da ga dijete javno prezentuje putem svog znanja, ali vidimo i jasnu intelektualnu klimu u kojoj se visoko vrednuje znanje.

Radna teza je, u ovom slučaju, u vezi i s poznavanjem šire kulture, tj. ra­zumijevanja biljnog svijeta u kompara­ciji osobina određene biljke s karakter­nim osobinama muslimana.

Radionica III

Emocionalni bankrot

Naredna intelektualna radionica ponovo oduševljava genijalnom jed­nostavnošću, kreativnošću i praktičnošću:

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, rekao: “Znate li vi koje ban­krot?”

Ashabi odgovoriše: “Bankrot je za nas onaj koji nema ni novca ni robe.” Muhammed, a.s., reče: “Bankrot u mom ummetu je onaj ko dođe na Sudnji dan s namazom, postom i ze- katom, ali je psovao onog, potvorio ovog, u imetku zakinuo onog, prolio krv (ranio) ovog, udario onog… Pa će se svakom od njih dati dio njego­ vih dobrih djela, a ako mu nestane dobrih djela prije nego što se svima oduži, onda će se uzeti od njihovih loših djela i prebaciti na njega, pa će se onda, zajedno s njima, strovaliti u vatru.” (Muslim)

Trener/Poslanik, a.s., iznosi tezu: “Znate li vi ko je bankrot?” – i očeku­je interakciju.

lako nemamo uvid u mišljenja svih učesnika diskusije koja bi nam dala šire shvatanje detalja njihovog rezonovanja, jedan dokumentovan odgovor u ovoj predaji je sasvm dovoljan za Po­slanikovo, a.s. poentiranje.

Dominantno mišeljenje učesnika ove intelektulane radionice je izraženo u formulaciji: “Bankrot je u nas onaj koji nema ni novca ni robe.” – a što je Muhammedu, a.s., dalo do znanja da su značenja te riječi reducirana u gla­vama njegovih savremenika na puku ekonomsku kategoriju.

On, a.s., uvažava taj odgovor i nado­punjuje ga, proširujući značenje ime­nice „bankrot” na novi vanekonomski kontekst koji podrazumijeva gubitak dobrih djela zbog pogrešnog rezona i nezrele emocionalne reakcije.

Poslanik, a.s., komunicirajući inte­raktivno s učesnicima ove radionice na zadatu tezu, uvodi u svijet ljudi svoga vremena i njihov vokabular nove misa­one kategorije kao što su intelektualni bankoti emocionalni bankrot,učeći as­habe, ali i cio svijet, daje puno opasnije bankrotirati emocionalno i intelektu­alno nego finansijski. S ovim jezičkim kovanicama, o kojima ne promišlja niti ih koristi intelektualac 21. vijeka, mi­jenjao se odnos Muhammedovih, a.s., savremenika prema konvencionalnim vrijednostima.

Jer, čovjek kojem je puno veći pri­oritet da nikada ne bankrotira intelek­tualno i emocionalno strepi kada je u pitanju finansijski bankrot – ispravno postavlja pojmove na listi životnih vrijednosti. S obzirom na snagu interakcijsko- komunikacijskih aspekata Muhammedovog, a.s., odgojnog pristupa kroz njegove, a.s., praktične radionice, nije ni čudo da su prve generacije musli­mana osvojile znatan dio tada pozna­tog svijeta i oduševile ga britkošću uma i veličinom srca.