UVOD
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska). Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Mrtvima za pomen, živima za opomenu
Putujući po Evropi posjećivao sam i mnoge historijske, kulturne i druge spomenike. Poseban dojam na mene je ostavio najveći njemački koncentracioni logor iz Drugog svjetskog rata Aušvic (Auschwiz- njemački, Oswiecim- poljski ) u Poljskoj. Osnovan je 20. maja 1940. godine i primao je između 13 i 20 hiljada logoraša. Dosta je sačuvan u odnosu na ostale i vjerno oslikava stravu koja se tu planski provodila. Podignut je na mjestu stare kasarne poljske vojske. Imao je tri kampa: administrativni, kamp za istrebljenje i radni kamp.(Interesantno je da je u radnom kampu cijelo vrijeme rata radio kao prisilni radnik (Zwangarbeiter) i jedan naš Stijenjanin.
U njega su dopremani vagonima za stoku Jevreji, Poljaci, Rusi, Romi i drugi iz cijele Evrope s ciljem masovnih pogubljenja i medicinskog eksperimentisanja. Svi Jevreji su morali nositi na lijevom rukavu žutu traku sa Davidovom zvijezdom. Od momenta hapšenja i sprovođenja te boravka u logorima ostajali su bez sve imovine, ali i svih civilnih prava. Sposobniji su radili u tvornici oružja. Na ulazu je još metalna tabla sa tekstom „Arbeit macht frei.“ / Rad oslobađa /. Sačuvana je visoka bodljikava ograda sa betonskim stubovima višim od 2,5 metara, golim električnim vodovima koji su onda bili pod naponom, osmatračnice sa reflektorima i mitraljeskim postoljima. Prostor oko ograde je bio miniran. Nije postojala nikakva šansa da se odatle živ izađe. Tu je i prostorija gdje su novopridošle veoma ljubazno upućivali u „kupatila“ na kupanje, a bile su to plinske komore gdje su ih trovali ciklonom B. Vidio sam i male vagončiće na koje su tovarili mrtve, sa kojih su prvo poskidali sve vrijednosti koje su imali, a onda odvozili u krematorije gdje su ih spaljivali. Pored krematorija je visoki zidani dimnjak kroz kojeg je izlazio šest dana sedmično dim od spaljenih tijela. Sačuvano je i dosta kose i obuće na osnovu čega se pokušava odrediti približan broj pogubljenih. (U zgradi broj trinaest je bila spomen-soba Jugoslovena. Posjetio sam je i upisao se u knjigu utisaka.) Zapovjednik je bio visoki oficir Trećeg Rajha (Drittes Reich) Rudolf Hes (Hess). Prema njegovom iskazu na kasnijem suđenju ratnim zločincima u Nirnbergu (Nürnbergu), u Aušvicu je život izgubilo do 3 miliona ljudi, najviše Židova, 90%, pa Poljaka , Roma, Rusa, Jugoslovena i drugih. On je osuđen na smrt i obješen 1947. godine na ulazu u ovaj logor.
Činjeno je to zbog nacionalizma, pa šovinizma kao agresivnog nacionalizma i fašizama. Fašizam je uvjerenje u nadmoć ili superiornost vlastitog naroda nad drugim. Prvo se pojavio u Italiji u periodu između 1922. i 1943. godine pod vodstvom Benita Musolinija. On je potpisao Trojni pakt sa nacističkom Njemačkom na čijem je čelu bio Adolf Hitler, a onda i sa Japanom. Izdizanje vlastite nacije i ponižavanje drugih, smatrajući ih nižom rasom, dovešće do etničke netolerancije, šovinizma, militarizma i etničkog čišćenja. Fašisti su krenuli da pokore one koje nisu smatrali sebi ravnim i učine ih robovima ili istrijebe. Drugi svjetski rat je najkrvaviji sukob u ljudskoj historiji. Vođen je na tri kontinenta, zahvatio 61 državu sa preko 2 milijarde ljudi. Pod oružjem se našlo čak 115 miliona vojnika. Slobodu nije dočekalo preko 55 miliona od ovoga i oko 5 miliona Nijemaca. Kada čovjek to nauči u historiji, posjeti ovakve spomenike, a uz to pogleda originalne filmove snimljene u ratu koji se u logorima prikazuju za posjetioce, bude istinski šokiran razmjerama zvjerstva koje je čovjek kao najsavršenije živo biće učinio. Nešto slično sam doživljavao pri posjeti logoru Dahau ( Dachau ) desetak kilometara sjeverno od Minhena (Münchena) u Bavarskoj.
Poznata je izreka “Historia est magistra vite„ (Historija je učiteljica života). Očekivati je da se učimo na tuđim, ali i vlastitim greškama i da ih ne ponavljamo. Poslije strahota i užasnih posljedica Drugog svjetskog rata čovječanstvo se zavjetovalo da se nikad više sjeme fašizma ne smije pojaviti. Partizani su se pozdravljali sa „Smrt fašizmu, sloboda narodu!“ Bili smo ponosni na njih i njihov ogroman doprinos na uništenju tog zla. To im je cijeli svijet priznao. U SFRJ u svim strukturama društva je njegovana međuetnička tolerancija kroz parolu bratstva i jedinstva. Cijeli svijet se divio suživotu više različitih vjera i nacija. Kada, devedesetih godina prošlog vijeka, brojni pokušaji da se sačuva Jugoslavija nisu uspjeli, pojedine republike su raspisale referendume gdje se većina izjasnila za samostalnost. Pojedine su za ovo imale podršku i pomoć izvana. Na sceni je bila stara imperijalistička deviza “Divide et impera.“(Podijeli pa vladaj.) Raspašće se u krvi bivša zajednička domovina Jugoslavija. Od jedne, po veličini srednje zemlje, nastaće čak sedam državica.
(I dok se Evropa ujedinjavala mi smo se razjedinjavali; oni su ukidali granice, a mi podebljavali, oni ukidali pasoše, a mi uvodili, oni uveli jedan novac, a mi svako svoj i ...Ko je ovdje bio pametniji već se vidi. Do sada je BiH ostala bez željezara, rafinerije, fabrike aviona i helikoptera, pola telekoma i ... Na koljena smo bacili ili uništili Agrokomerc, Famos, Pretis, Energoinvest, Hidrogradnju, Borac, Krivajaju, Kombiteks, namjensku industriju, poljoprivredu i ... Izgubili smo više od pola miliona radnih mjesta, standard stanovništva stalno pada, a zaduženost stalno raste. (Vanjski dug od 1,8 milijardi iz 1992. porastao je na 7,1 milijardu početkom ove 2013. godine.) Mlade školujemo za inostranstvo ili za biroe rada. Došlo je do ogromnog raslojavanja u društvu tako da gotovo i nema srednje klase. Oko 700 hiljada ljudi živi ispod granice siromaštva, a prema mišljenju dr-a E. Bajtala 85 ljudi u BiH ima oko 9 milijardi maraka. Ovdje su samo oni koji imaju preko 30 miliona. Postajemo zemlja staraca. Penziski fondu u kojeg sam iz dohotka izdvajao više od četrdeset godina je u kolapsu pa me brine kako ću živjeti još ovo nekoliko godina ili dana što mi je ostalo. Sad zavisimo od zemalja koje su nam „dobronamjerno“ uvezle „demokratiju.“ Velikodušno nam nude kredite s kojima idemo u dužničko ropstvo. I naši unuci i praunuci će ih vraćati, a kada ne mognu uzimaće od nas sve što valja kao što to sada rade kod Grka. Molimo strance da investiraju u našu zemlju nudeći im sve najbolje što imamo. A oni su tu radi sebe, a ne radi nas. Zato su i podržavali raspad bivše nam domovine. Naivno smo im povjerovali, ili možda nismo, neka svako prosudi da li će vjerovati svojim očima ili njihovim pričama o „demokratiji.“
Na prvim višestranačkim izborima u BiH pobijedile su nacionalne stranke: SDA, SDS i HDZ. Za prve su pretežno glasali Muslimani, za druge Srbi, a za treće Hrvati. Došlo je do jačanja desnog ekstremizma kroz priče o ugroženosti jednog naroda od drugih. Za kratko vrijeme sva tri naroda u BiH će tvrditi da su baš oni najugroženiji. Vani se dogovarala podjela BiH, podržavani su svim sredstvima pojedini bh narodi s ciljem odvajanja dijelova BiH i priključenje susjednim Republikama. To će dovesti do etničke netolerancije. Političkim dogovorima se malo moglo postići. Progovorilo je oružje. U krvavom i prljavom ratu živote je izgubilo oko stotinu hiljada Bosanaca i Hercegovaca, a njih više od dva miliona je pomjereno sa vlastitih ognjišta. Nove vlasti su prećutno tolerisale revanšizam koji se ogledao i u pocjenjivanju svega što je bilo u ranijem sistemu pa čak i onog što je bilo dobro. A moralo je nešto biti i dobro. (Moja mati je živjela 98 godina. Rođena je 1907. godine kada je BiH bila u sastavu Austro-Ugarske monarhije, mladost provela u BiH kad je bila u sastavu Kraljevine Jugoslavije, prodeverala i Drugi svjetski rat kada je BiH bila u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, u Titovoj Jugoslaviji kada je BiH bila u sastvu SFRJ, pa Domovinski rat i deset godina u samostalnoj državi Bosni i Hercegovini. Kako je život najjača škola pitao sam je pred smrt, kada se najbolje živjelo za vrijeme njenog skoro stoljetnog života. Bez puno razmišljanja govorila je da je to bilo u Titovo doba. Ona nije bila visoko obrazovana, ali je čitala latinicu, ćirilicu i arapsko pismo, pratila novine, slušala radio, gledala televiziju i u odnosu na ostale seoske žene bila je u nekom smislu naprednija. Kome vjerovati ako ne vlastitoj majci? Pa i sam sam dio te prošlosti o kojoj pišem.
Od 50 partizanskih spomen - obilježja na cazinskoj općini ostalo je samo 7 dok su ostali devastirani ili potpuno uništeni. Poskidane su spomen-ploče poginulih antifašista u Drugom svjetskom ratu gotovo sa svih mjesta gdje su bile postavljene. Škole su nosile imena najzaslužnijih poginulih partizana. Nema više naziva škole „Emin Bajrić“ u Stijeni, „Munib Muranović“ u Ostrošcu, „Muhamed Bajrić – Hodžinac“ u Gornjoj Koprivni, „Nurija Pozderac“ u Cazinu i drugih. Svi ovi ljudi su položili svoje relativno mlade živote za slobodu koju sam ja i svi ostali uživali skoro pet decenija. Neko je to znao cijeniti pa je ovim ustanovama i dao njihova imena. A onda su ih drugi neopravdano poslani u zaborav. Ispred ulaza u nacističkog konc logor u Dahau u Njemačkoj pročitao sam ovo: “Ko želi da se žrtve zaborave, taj želi da se one ponove.“ Znamo li i mi to? Želimo li bar nesvjesno to?
Nove vlasti su smatrale da historija počinje baš od njih. Sad smo tu gdje jesmo, u državi nezadovoljnih naroda. Umjesto bratstva i jedinstva imamo nejedinstvo i mržnju. Brine me kao čovjeka, korupcija u svim slojevima društva, pad standarda, kriminal, pretjerano zaduživanje države, maloljetnička delikvencija, beznađe i opća nesigurnost u kojoj će živjeti moja djeca i unuci, ali ne samo moji već i vaši. Mi smo odgajani u duhu bratstva i jedinstva pa smo krvavo zaratovali za nepunih pedesetak godina. U ovoj općoj podjeljenosti od vrtića preko škola, fakulteta, kantona, entiteta..., gdje svako veliča svoje, a pocjenjuje tuđe i uzroke svog nezadovoljstva traži kod drugih, nisam optimista da će naredne generacije dugo živjeti u miru i izobilju. Pojave ispisivanja kukastih križeva, rušenja bisti partizanskih prvoboraca, nasrtaji na vjerske objekte onih koji su u manjini u nekoj sredini, vjerskog fanatizma, oštre retorike pojedinih političara i vjerskih vođa treba da zabrinu svakog građanina, a pogotovo one koji su profesionalno zaduženi da brinu za naše bolje sutra. Liječenje ratnih rana ide veoma sporo. Naš nobelovac I. Andrić kaže :“ Gdje počinje Bosna tu prestaje svaka logika.“ Dodaje još i ovo:“Dođu tako vremena kad pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati.“ Analizirajući našu prošlost međusobnih sukoba drugi kažu da prvo budu popovi pa topovi, a onda lopovi. Je li to i sada tako bilo? I hoće li opet biti?
Svakodnevno pogledam na računaru cazinski portal i neke druge. Pročitam i komentare ispod njih. Mislim da ih pišu mlađi ljudi. (Nažalost, malo je sedamdesetogodišnjaka kod nas koji surfaju po internetu.) Neprijatno sam iznenađen količinom mržnje koju ispoljavaju ti ljudi prema drugom i drugačijem do poziva na nove progone i istrebljenja. Zar nam patnji i stradanja nije bilo i previše? „Ako započnemo rat protiv sadašnjosti i prošlosti, izgubit ćemo budućnost.“ V. Čerčil. Svi znamo da omalovažavanje, negiranje, isključivanje ili bilo koji oblik diskriminacije je suprotan božanskim i ljudskim zakonima. „Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje čuju i teže osjećaju. Dobri šute.“ M. Selimović. Na pozitivnim zajedničkim osobinama trebamo graditi naše odnose među ljudima. A ljudi upravo vrijede onoliko koliko su spremni da cijene i uvažavaju druge i drugačije. Ja sam imao i imam prijatelja i u drugim narodima: Hrvatima, Srbima, Albancima, Nijemcima, Turcima, Talijanima, Grcima... Sa nekim od njih sam radio i družio se. Neki su mi učinili u nevolji više dobra nego što bi mi možda učinio rođeni brat. Zato se zgražam nad pozivima na ubijanje nekog samo zato što je Srbin, Hrvat, Nijemac ... Nisu svi ljudi isti. U svakoj naciji ima i dobrih i loših ljudi kao što ima i u našoj. Ja sam uvijek dijelio ljude samo na dobre i loše. U Njemačkoj, u firmi u kojoj sam radio, među 22 zaposlena bilo je čak 14 različitih nacija. To uočava samo onaj koga to baš interesuje. Uzajamno smo se pomagali, družili i veselili. Tako je to tamo na „trulom“ Zapadu. Zato oni idu naprijed, a mi stojimo u mjestu ili stagniramo.
„Nije važno kakve je boje mačka, važno je da lovi miševe“, poznata je mudrost. To svugdje vrijedi, samo kod nas ne. Mora se tačno znati ko na koju stolicu treba sjesti. A više guzica, nego stolica. Ako tako nije onda nema ni vlasti, a to što gubimo stotine miliona maraka i što narod teško živi, baš i nema veze. Ali i ovu i ovakvu vlast je narod birao. Onda treba i da trpi za svoje promašaje. Dobro bi bilo da mladi putuju po svijetu, češće obilaze historijske spomenike i tamo uče historiju, a ne samo iz knjiga. Treba nam ozbiljna reforma morala da što lakše prevaziđemo nagomilanu mržnju, rivalstva, teritorijalne svađe... Našoj djeci trebamo dati šansu da se uzmu za ruke i zajednički grade svoju budućnost u kojoj različitosti neće biti slabost nego prednost njihovog bitisanja. JER U BOSNI NIJE NIKOM DOBRO, AKO SVIMA NIJE DOBRO.
Završiću ovo pisanje porukom koju sam našao u gore spomenutom koncentracionom logoru Dahau,(Dachau) u Njemačkoj. Na jednom betonskom postolju je vajar izvajao ispred bivšeg logorskog krematorija jednog čičicu koji je izgladnjivanjem, lošom higijenom i teškim fizičkim radom sišao na nekih četrdesetak kilograma. Samo kosti i koža. Ispod je napisano.“MRTVIM ZA POMEN, ŽIVIMA ZA OPOMENU“. Ova opomena je upućena svima koji ne znaju kakvo zlo donose nacionalizam, šovinizam, fašizam. Što prije shvatimo ovu opomenu to je bolje za nas i naša pokoljenja. Poštujmo tuđe, a svojim se ponosimo. Ne činimo drugima ono što ne želimo da oni nama čine. Volimo druge da bi bili voljeni. Ne izdižimo se iznad bilo kojeg čovjeka ukoliko mu ne pružamo ruku da ustane. Ono smo što radimo, a ne ono što mislimo ili govorimo. Ako raj (dženet) na Zemlji nije moguć hajmo učiniti sve da od Zemlje ne pravimo pakao (džehenem). Ne dozvolimo da se u našoj sredini pojavi fašizam, a da ništa ne preduzmemo da ga spriječimo. On se javlja u zemljama zahvaćenim ekonomskom krizom kroz kakvu danas prolazi gotovo cijeli svijet. „I najmudrije ribe glad natjera na udicu.“ (Gete) Ne zaboravimo da i samo jedna šibica izazove i najveći požar. Bolje je spriječiti nego liječiti. Gore citirana opomena je upućena i nama. Da li je razumijemo i prihvatamo? Ako je do sada nismo razumjeli i prihvatili vrijeme je da to sada učinimo i to bez odgađanja. Odmah!
H.B/Cazin.NET