UVOD
Kažu da ljudi u starosti žive od uspomena iz mladosti. Kada sam bio mlađi volio sam putovati. Bivšu zajedničku domovinu Jugoslaviju sam proputovao uzduž i poprijeko, od Maribora u Sloveniji do Strumice u Makedoniji, od Subotice u Srbiji do Herceg Novog u Crnoj Gori. Boravio sam gotovo u svim većim primorskim mjestima od Igala do Kopra. Onda je bilo atraktivno putovati u Trst u šoping pa kolektivno putovanje preko Padove i Bolonje do Venecije. Nekoliko godina sam porodično ljetovao u Mađarskoj. Napravili smo turističku turneju po istočnoevropskim zemljama (Čehoslovačka, DDR, Poljska, Mađarska).
Za vrijeme devetogodišnjeg boravka i rada u Saveznoj Republici Njemačkoj putovao sam prema zapadu i „dosegao“ do Španije, Francuske i Holandije. U nekim zemljama sam bio više puta. Boraveći i putujući doživio sam neke interesantne doživljaje, a neke sam čuo od naših zemljaka koji su puno prije mene tamo stigli. Sad kad imam vremena i volje odlučio sam neke prenijeti na papir cijeneći da će ih ljubitelji pisane riječi rado pročitati, a iz njih i nešto naučiti. Ima ih oko tridesetak, a nazvao sam ih „Priče iz tuđine“.
Naši Poljaci
Višednevnim boravkom u Čehoslovačkoj i Istočnoj Njemačkoj (DDR-u) došli smo do saznanja da je bolje da prenoćišta ne tražimo u većim gradovima jer ih je teže naći, a i skuplja su. Zato smo nastojali da se smjestimo nekih desetak kilometara od grada. Kada smo prešli iz bivše Istočne Njemačke (DDR-a) u Poljsku već se bilo počelo smrkavati. Vozili smo prema mjestu Boleslavice (Boleslawice) i nastojali da u njegovoj blizini nađemo prenoćište. Svi smo gledali na obadvije strane puta nebi li vidjeli reklamu kojeg hotela ili motela. Naiđosmo na jedan motel s lijeve strane puta sa upadljivom plavom svjetlećom reklamom „Motel Prnjavor“. Znali smo da kod nas u Bosni ima općina i grad Prnjavor, ali nismo znali ima li ovo veze sa tim.
Svratili smo pred motel. Bila je subota i pripremali su neku zabavu. Na recepciji smo saznali da ima slobodnih soba, rezervisali smo dvokrevetne, uzeli ključeve i pošli do auta da iznesemo potrebne stvari. Pred nas iskoči neki čičica u plavom mantilu sa crvenom trakom na lijevom rukavu. Sigurno neko dežurno lice, zaključismo. Čiča priđe nama, pozdravi nas i upita odakle smo./ Poljski jezik je takođe slavenski jezik dosta sličan našem. Vrlo se lako možemo sporazumjeti sa Poljacima i kada svako govori svoj jezik./ Rekosmo da smo iz Jugoslavije. „A, odakle ste tačno?“ priupita čiča. „Od Bihaća“, reče moj kolega, a čiča će na to: “Ja sam Bihać oslobađao u Drugom svjetskom ratu novembra 1942. godine kao pripadnik Narodnooslobodilačke vojske.“ Sad nam ništa nije bilo jasno.
Čiča službeno lice u motelu u Poljskoj, a oslobađao Bihać. Pozvasmo ga da sjednemo, poručismo piće i zamolismo ga da nam odgonetne ovu zagonetku. I čiča poče pričati. Mještani tog mjesta su Bosanci, a ima ih oko 12000. Mnogi su rođeni i dio života proveli u općini Prnjavor u Bosni i Hercegovini. U toj općini je živjelo dvadesetak različitih nacija, a među njima i Poljaci. Sa oko 6 miliona poginulih u Drugom svjetskom ratu Poljska je na drugom mjestu po stradanju stanovništva naročito tu uz njemačku granicu. Ostala su pusta brojna imanja na ogromnom prostoru. Zbog toga je poljska vlada 1949. godine pozvala Poljake u drugim zemljama svijeta da dođu u svoju matičnu zemlju da će besplatno dobiti zemlju i pomoć u obnovi porušenog. Uz saglasnost tadašnjih jugoslavenskih vlasti područje Posavine napustili su Poljaci, a najviše iz općina Prnjavor i Srbac i doselilo se u ovaj kraj u Poljskoj.
Svoj zavičaj u Bosni nisu zaboravili pa su novoizgrađenom motelu dali naziv Prnjavor u znak sjećanja na zavičaj. Kada je drug Tito boravio u Poljskoj posjetio ih je da vidi kako žive jer su oni najbrojniji građani iz bivše Jugoslavije u toj zemlji. Takođe starac reče da su bratimljeni gradovi Boleslavice i Prnjavor i da se u Prnjavoru nalazi restoran „Boleslavice“ nazvan po njihovom mjestu sadašnjeg boravka. Rekao sam starcu da ću uskoro kroz Prnjavor na putu za Slavoniju, a on me zamoli da navratim i prenesem njihove pozdrave u zavičaj što sam i učinio. Ko bi rekao da na jugozapadu Poljske žive naši bivši zemljaci, Bosanci ponosni na svoj zavičaj. A sad poslije ovog zadnjeg rata, gdje nas sve nema. Cio svijet je „naš.“
H.B/Cazin.NET