fbpx Nevjerovatna priča: Ratni neprijatelji sreli se u kafani i “sklopili posao” (FOTO)

Nevjerovatna priča: Ratni neprijatelji sreli se u kafani i “sklopili posao” (FOTO)

Home

Nevjerovatna priča: Ratni neprijatelji sreli se u kafani i “sklopili posao” (FOTO)

"Rat je, nažalost, bio, pucali smo jedni na druge, to se ne može izbjeći. Dani sam spreman pomoći kad god zatreba i činim to, kao i on meni. Družimo se, pričamo, nekada se i posvađamo, što je normalno kad sarađujemo"

Daut Tihić i Dane Vasić borili su te mračne ratne jeseni 1992. na suprotnim stranama u selima oko Srebrenice, uz samu Drinu. Nikada se ranije nisu sreli, sve dok se nisu ugledali “preko nišana”, i to doslovce, u šumi u planinskome mjestu Miholjevine.

Bošnjaci su te noći dobili dojavu kako Srbi prelaze rijeku i pripremaju napad na mjesta Joševu i Jagodnju pa im je Daut, tada pripadnik Armije Republike BiH, pokušao prići s leđa. Dane je izviđao teren za srpsku vojsku, a šuljajući se šumom, našao se slučajno – ravno pred Dautom, prenosi Fokus.ba.

"– Čovjek se odjednom podigao ispred mene, pet metara dalje. Vidio sam samo da je nož od kalašnjikova malo sijevnuo. Iz straha, ispucao sam u njega čitav rafal. Pao je odmah na leđa. Puška mu je ležala uz lijevu nogu. Približio sam mu se i pogledao ga, da se dignuo, mogao me ubiti kao zeca, ne bih ga primijetio. Dobro sam ga zapamtio, njegova otvorena usta i naočale nikada neću zaboraviti" – prisjeća se Daut iz Skelana nadomak Srebrenice.

Borba se zahuktavala pa se nije zadržavao uz tijelo, no kada se vratio, nije bilo ni ubijenog srpskog vojnika ni njegova oružja. A bilo mu je žao, priznaje, te puške…

"– Puška je nama dukata vrijedila jer uz jednoga naoružanoga išlo nas je još deset-petnaest bez puške – prikazuje. U ratu se ne bere cvijeće, nastavlja on, ali taj je bliski susret bio dramatično iskustvo koje će ga proganjati punih 14 godina – traumatične prizore ponijet će sa sobom i u Švedsku, kamo se odselio nakon rata i razvojačenja, donijet će ih i natrag u svoje Skelane, kamo se vratio 2006. i zasadio plantažu krastavaca kornišona. Titrat će mu pred očima sve dok jednoga dana u seosku kavanu “Zmajeva voda”, u kojoj je sjedio s prijateljem, nije ušetao Dane Vasić – isti onaj kojega je “usmrtio” te prohladne oktobarske noći 1992. Čim je prošao kroz vrata, Daut ga je prepoznao", piše Večernji list.

 

– Ja sam ovoga čovjeka ubio! – prozborio je on nesvjesno.

"– Kako si ga ubio, vidiš da čovjek hoda" – odgovorio mu je kolega za stolom.

Dane je sjeo na drugi kraj kafića, a Daut ga je skenirao pogledom. Nisu dugo dvojili, prišli su mu i pozvali ga za njihov stol.

"– Jarane, ja sam tebe klapio" – izustio je Daut, ali ovoga puta ravno Dani.

"– Kako si me klapio, vidiš da sam živ" – nasmijao se ovaj.

"– Jesam, jesam" – ponovio je, a Dane je “pocnio”.

"– Nije mi vjerovao, postavljao je pitanja, a na kraju mi je opsovao mater i zaključio: “Jest, tačno, ti si taj”" – prepričava nam Daut 13 godina nakon susreta kojeg bi se teško dosjetili i najvještiji hollywoodski scenaristi.

A bio je to tek početak još nevjerovatnije priče – nisu u tom trenutku ni slutili da će vrlo brzo postati poslovni suradnici, pa i bliski prijatelji.

Daut Tihić i Dane Vasić, rame uz rame, primili su nedavno u Mostaru i Večernjakov pečat u kategoriji “Ponos BiH”.

"– Sjećam se kako je pucao, ali poslije toga ne pamtim ništa, sve dok me nisu izvukli i probudili, a tada je prestalo sve. Dok mi u kafani nije rekao da me ubio, 14 godina sam vjerovao da je u mene greškom pucao vojnik iz naše jedinice! Zato sam, na prvu, i smatrao da je sve izmislio, sve dok nije počeo iznositi detalje koje niko ne zna. Dva-tri dana provjeravao sam njegovu priču" – otkriva Dane.

Bile su mu tek 23 godine kada je završio na ratištu u šumi kod Srebrenice. Izučio je za mašinbravara pa odslužio vojsku 1989. u Puli, iste mu je godine preminuo otac pa je 1990. proveo s majkom u rodnom selu. Kad se rat zahuktavao, pozvan je najprije u rezervni sastav policije jer se iz Pule vratio s činom desetara. Poslali su ga kasnije u Skelane jer je iz toga kraja pa je dobro poznavao teren.

Daut je, rekonstruiraju njih dvojica, vjerovatno stao na grančicu i tako se odao kada je prolazio uz Danu.

"– Začuo sam šum, okrenuo se i vidio čovjeka, u djeliću sekunde prostrujalo mi je kroz mozak da na pušci nema tromblonskog nastavka, a trebao bi imati, i nema šljem nego kapu. Kakvi su to sitni detalji! Okrećem se u tom trenutku i okrećem pušku prema njemu, on je svoju već uperio u mene, nisam čuo zvuk metaka, nego sam samo vidio kako mu puška podrhtava u ruci, čak nisam ni udarce osjetio. A spasila me nevjerovatna slučajnost. Nosio sam oružje inače u desnoj ruci, jer ne umijem zažmiriti na desno oko pa da bih nanišanio lijevim. Iz nekog sam ga razloga netom prije prebacio u lijevu ruku. Dok sam se okretao pred njim i podizao, puška mi je stajala uz lijevi bok. Svi su me meci pogodili u kundak puške i pancirku. Da nije bilo puške, izrešetao bi me. Kada sam se osvijestio, pogledao sam ju, sva se raspala, a perje iz pancirke prosulo se oko mene. Nisam osjećao bol ni napipao krv. Tri sam metka pronašao u pancirki" – iznosi Dane, koji i danas čuva raspadnutu pušku koja mu je spasila život.

Tačnoga se datuma tog okršaja ni jedan ni drugi ne sjećaju, ali kukuruzi nisu bili obrani pa nagađaju da se to zbilo u oktobru. I Daut je tada bio mladić, tek je napunio 30, a prije rata za život je zarađivao kao ugostitelj. Kada se zapucalo, stao je prvo u redove Teritorijalne obrane Srebrenica pa postao komandirom voda, zatim komandantom bataljona, a prelaskom u Tuzlu i pomoćnikom komandanta “Živiničkih osa”, specijalne jedinice Armije BiH.

Ostao je u Srebrenici do trećeg ranjavanja 1994., a uniformu je skinuo četiri godine kasnije i odselio se u Švedsku. Vratio se u Skelane 2006. sa suprugom, dok su mu dvojica sinova i kći ostali u Skandinaviji.

"– Vratio sam se kako bih našao brata i još ga tražim. Bio je liječnik u jednoj brigadi, nestao je 1995." – govori nam.

Dok mu je u kafani opisivao kako ga je “ubio”, Daut se nije plašio Danine reakcije ili osvete i da bi mogao, eventualno, nasrnuti na njega.

ŽIVE U DVIJE DRŽAVE

"– Zamislite veterana iz Vukovara, plaši li se on nečega sad, bilo kad? Mi u Vukovaru i Srebrenici smo jedno, mrtvi smo, samo što hodamo. Bili smo osuđeni da umremo, kako mi tako i Vukovarci. Svi mi preživjeli kao da smo dobili na lotu i nemamo se čega plašiti. Ubijeno je u ratu 28 Tihića iz sedam kuća, u nekima nijedno muško nije ostalo, gasi se loza tih porodica" – rezimira Daut.

Dan nakon prepoznavanja u kafani Dane je stigao na Dautovu plantažu.

"– Vjerujem da te noći nikako nije spavao, nego je razmišljao je li se zaista dogodilo onako kako sam mu ispričao jer se sam nije ničega sjećao. Nisam ga nikad pitao, ali mislim da je došao da utvrdi i najmanju sitnicu. Pitao me na koncu zašto ga nisam dotukao. Da sam ga dotukao, odgovorio sam, s kim bih sad pričao" – prepričava Daut.

Njegovo selo pripada Republici Srpskoj, dok Dane danas živi u Bajinoj Bašti u Srbiji – jedan s jedne, a drugi s druge strane Drine.

"– Evo, iz svog dvorišta vidim Dautovu kuću" – prikazuje nam udaljenost Dane i ističe kako je i on rođeni Bosanac.

Obrađuje zemlju od 1995., danas ima firmu s 15-ak zaposlenih, a bavi se otkupom ljekovitog i šumskog bilja te gljiva. Svi ga Bošnjaci, govori, dobro poznaju i s njima bez problema surađuje, neprestano je prisutan i na jednoj i na drugoj obali rijeke.

"– Rat je, nažalost, bio, pucali smo jedni na druge, to se ne može izbjeći. Dani sam spreman pomoći kad god zatreba i činim to, kao i on meni. Družimo se, pričamo, nekada se i posvađamo, što je normalno kad sarađujemo" – smješka se on.

"– Odmah smo počeli surađivati, pitao me da mu pomogne s poslom kod Bošnjaka. Kada sam otvorio trgovinu zdrave hrane u Sarajevu, osobno mi je prevozio robu. Došli smo tako i na ideju da otvorimo zajedno firmu i izgradimo pogon za preradu mlijeka u sir i vrhnje na tradicionalni način, nabavili bismo i hladnjaču i manji pogon za preradu šumskog bilja. Zatvorili smo finansijsku konstrukciju, pronašli lokaciju, tadašnji nam je gradonačelnik dao zeleno svjetlo, a onda se promijenila vlast i sve je zaustavljeno… Ne dopuštaju nam da pokrenemo posao. Na Skelanima je dosta Srba poginulo. Oni znaju ko sam ja bio u ratu, nemam problema s običnim ljudima, ali imam ih s državom. Obični građani ne prave probleme, čine to političari. Strahovlada je, ako nećeš kako oni hoće, pošalju ti kordon policije, nije bitno je li riječ o Srbinu ili Bošnjaku – tvrdi Daut pa prepričava kako su mu svojedobno maskirani policajci s dugim cijevima pretresli kuću i farmu u potrazi za ilegalnim oružjem.

– Kao da je rat… Nisu, naravno, ništa našli. Htjeli su zastrašiti Bošnjake povratnike" – stava je on.

Uzgaja 11 krava, a ne odustaje od nauma o zajedničkom pothvatu s Danom. Kad-tad će, uvjeren je, ta ideja i zaživjeti.

"– Sarajevo nas ne voli, a Banja Luka nas neće. Ni na nebu ni na zemlji smo. Srebrenica je vruć krompir koji niko ne želi. Onog trenutka kad Bošnjaci ne budu hodali pored Drine nema Bosne kao međunarodno priznate države" – poručuje.

Njegovo se ime našlo na srbijanskoj optužnici za ratni zločin, kojom ga se tereti za maltretiranje zarobljenika, među kojima je bio, tereti se, i – Danin brat i još jedan mu rođak. Nije tada bilo lako ni jednom ni drugome prijatelju.

"– Dodatno je to opteretilo priču o našem druženju i saradnju pa je Daut jedno vrijeme komunicirao samo s mojom djevojkom zaduženom za finansije, štitio je i mene i sebe. Našao sam se u baš nezgodnoj poziciji. Dosta dugo nisam ništa o tome znao. Pitao sam Dauta, on je pričao svoju priču, brat svoju, rekao sam da nisam sudac i neka svako dokazuje svoje na sudu. Ne osuđuju me brat i porodica, ali ovi sa sela imaju uvijek drukčiji komentar. U Mostar na dodjelu Večernjakova pečata pošao sam kao srpski izdajnik. Niko nas ne maltretira, ali nema tu pretjeranog oduševljenja. Teško je to, još uvijek svi imamo rane iz rata" – otvara dušu Dane i dodaje:

"– Velika mi je čast bila što mi je hrvatska predsjednica stisnula ruku. Mogu vidjeti Vučića ili Dodika, ali nisam mislio da ću imati bilo kakvu potrebu ili priliku sresti Kolindu Grabar-Kitarović, doslovno sam se oduševio" – iskren je on.

NE ZNAMO MI MRZITI

Ratovao je, kaže, ali nema nikakvu bojazan “od toga što je tamo bio”.

"– Jer nisam učinio ništa što svaki vojnik ne bi učinio. Pucao sam kad sam morao i trebao, nikad kad sam želio. Nikome nisam želio svojom voljom nanijeti zlo. Osjećam odgovornost kao i svi što sad osjećamo, zašto smo uopće morali to učiniti. A i imam jednu manu koja mi je iz obitelji potekla, da mogu oprostiti mnogo toga, majka mi je to usadila. Daut je morao biti tu, ja sam morao, bio je takav stjecaj okolnosti. I nemam neku jaku poruku za one koji osjećaju mržnju jedni prema drugima, ne znam što bih im mogao reći. Ali imam poruku za političare, jer oni su krivci, ne znamo mi mrziti ako nam netko ne puni mozak. Svi odoše iz Bosne, s kim će živjeti i ko će glasati za njih?" – zaključuje Dane.

Objavio: Pon, 10/06/2019 - 09:19

Facebook komentari

Povezane vijesti

Back to top