Digitalizacija je u Bosni i Hercegovini često predstavljena kao veliki iskorak ka modernijem i efikasnijem društvu.
Na papiru sve izgleda jednostavno: manje čekanja, manje papira, manje gužvi i manje nervoze.
U stvarnosti, međutim, građani sve češće imaju osjećaj da su „olakšice“ postale dodatna komplikacija. Sistem koji je trebao ubrzati procese danas je postao izgovor za njihovo usporavanje.
Najbolji primjer su parking aparati
Gradovi ulažu u moderne automate za naplatu parkinga, aplikacije i digitalne servise, ali pored svega toga i dalje mora sjediti zaposleni koji će objasniti građanima kako aparat radi, izdati račun ili pomoći kada uređaj zakaže. Tako tehnologija ne smanjuje troškove niti pojednostavljuje proces, nego samo dodaje još jedan sloj administracije.
Slična situacija je i sa elektronskim javnim pozivima i konkursima. Građanima se govori da dokumentaciju mogu dostaviti online, bez odlaska na šalter i čekanja u redu. Međutim, čim sistem „zapne“, konkursi se obaraju, poništavaju ili prolongiraju jer „tehnika nije radila“.
Umjesto sigurnijeg i bržeg procesa, digitalni alati postaju dodatni razlog za kašnjenja i sumnje u regularnost. Posebno frustrirajuće iskustvo imaju roditelji prilikom upisa djece u vrtiće.
Dokumenti se unose u elektronski sistem, podaci se digitalizuju, formulari popunjavaju online, ali onda hiljade prijava, često desetine hiljada dokumenata, na kraju pregledaju dvije ili tri osobe.
To znači da tehnologija nije rasteretila sistem nego je samo prebacila gužvu sa šaltera na računare. Građani i dalje čekaju sedmicama, samo što sada čekaju „u sistemu“. A gotovo da nema osobe u BiH koja barem jednom nije čula čuvenu rečenicu na šalteru: „Ne može sada, pao je sistem.“
Ta kratka fraza postala je simbol nefunkcionalne digitalizacije. Građanin ne zna šta je palo, zašto je palo i kada će proraditi. Samo zna da posao koji je mogao završiti za pet minuta sada traje satima ili danima. Problem očigledno nije u samoj tehnologiji.
Problem je što se digitalizacija u BiH često uvodi površno, bez ozbiljne pripreme, bez dovoljno obučenih ljudi i bez stvarne reorganizacije procesa. Umjesto da tehnologija zamijeni komplikovane procedure, ona se samo „nalijepi“ na stari birokratski sistem.
Tako dobijemo i papir i računar, i šalter i aplikaciju, i službenika i automat – ali ne i efikasnost.
Nedostatak odgovornosti
Kada službenik pogriješi, postoji ime i prezime. Kada zakaže sistem, odgovornost se izgubi negdje između servera, tendera i administracije. „Pao sistem“ postaje univerzalni izgovor iza kojeg niko konkretno ne stoji. Tu je i pitanje mentaliteta institucija.
Mnoge digitalne platforme uvode se više zbog forme i političkog marketinga nego zbog stvarne potrebe građana. Važno je predstaviti projekat kao moderan i evropski, dok funkcionalnost često ostaje u drugom planu. Zato imamo sisteme koji postoje da bi se reklo da postoje, a ne da bi građanima zaista olakšali život.
Na kraju, građani dolaze do apsurdne situacije: tehnologija koja bi trebala skratiti procedure zapravo ih produžava. Umjesto da štedi vrijeme, ona ga troši. Umjesto da smanjuje stres, ona ga povećava. I zato pitanje više nije imamo li digitalizaciju, nego imamo li sistem koji zna kako da je koristi.
Izvor: Cazin.net
FOTO: Ilustracija
