Belgija, dakle, jeste dokaz da je moguće spojiti građansku demokratiju s institucionalnim priznanjem jezičkih zajednica. Ali nije dokaz da belgijski birači jednostavno biraju „svoju“ etničku ili jezičku izbornu jedinicu
Željana Zovko belgijski izborni sistem navodi kao primjer mogućeg pomirenja građanskog i etničkog principa u BiH. Belgija zaista poznaje jezičke izborne mehanizme, ali stvari su znatno složenije od tvrdnje da građani jednostavno biraju listu zajednice kojoj smatraju da pripadaju.
Kada neko političko rješenje za Bosnu i Hercegovinu proglasi „najelegantnijim“, obično vrijedi pogledati šta je iz objašnjenja izostavljeno kako bi ono izgledalo tako jednostavno.
Zastupnica u Evropskom parlamentu Željana Zovko ponovo je nedavno iznijela ideju hrvatske izborne jedinice, odnosno „izborne jedinice na hrvatskom jeziku“, tvrdeći da bi takav model mogao pomiriti građanski i etnički princip u Bosni i Hercegovini. Nakon što je ranije kao primjer navodila Švicarsku, Zovko se sada pozvala na Belgiju.
Prema njenom objašnjenju, belgijski sistem omogućava biračima da biraju listu na jeziku zajednice kojoj smatraju da pripadaju. Belgija je svakako zanimljiv primjer države koja je svoj politički sistem izgradila na veoma snažnom institucionalnom priznanju različitih jezičkih zajednica. Problem nastaje kada se iz toga izvede zaključak da Belgija ima jednostavan sistem jezičkih izbornih jedinica koji bi se mogao preslikati na Bosnu i Hercegovinu.
Takav opis nije sasvim tačan.
Kako zapravo glasa Belgija
Belgija jeste federalna država sastavljena od složenog sistema regija i zajednica. Postoje nizozemska, francuska i njemačka jezička zajednica, kao i Flamanska, Valonska i Brisel kao posebna regija. Jezička pripadnost zato ima mnogo veći institucionalni značaj nego u većini evropskih država.
I izborni sistem odražava tu složenost. Međutim, na izborima za federalni Predstavnički dom osnovu sistema čine teritorijalne izborne jedinice, a ne jednostavno pripadnost građanina određenoj jezičkoj zajednici.
Belgijsko Ministarstvo unutrašnjih poslova tako za federalne izbore navodi izborne jedinice poput Antverpena, Limburga, Istočne i Zapadne Flandrije, Hainauta, Liža, Namura i drugih. Brisel kao glavni grad predstavlja posebnu, dvojezičnu sredinu.
Drugim riječima, građanin Antverpena ne dolazi na biračko mjesto i jednostavno odlučuje želi li glasati kao pripadnik francuske ili nizozemske zajednice. Njegov izborni okvir prvenstveno određuje teritorija na kojoj živi.
Upravo je Brisel mjesto na kojem belgijski sistem postaje posebno zanimljiv za raspravu o BiH.
Brisel je službeno dvojezičan, a na izborima za regionalni parlament postoje francuska i nizozemska jezička grupa. Od ukupno 89 zastupničkih mjesta, 72 pripadaju francuskoj, a 17 nizozemskoj jezičkoj grupi. To zaista predstavlja institucionalno garantovanje političke zastupljenosti jezičkih zajednica.
U tom dijelu Zovkina analogija ima određeno uporište.
Ali postoji važna razlika.
Jezik nije isto što i etnička pripadnost
Belgijski sistem ne počiva jednostavno na principu prema kojem država svakog građanina registruje kao Francuza ili Flamanca i zatim mu, na osnovu tog identiteta, određuje za koga može glasati.
To posebno dolazi do izražaja u Briselu. Na izborima za Evropski parlament, primjerice, birači u dvojezičnom području Briselu mogu birati između francuskog i nizozemskog izbornog kolegija. Pri tome izbor nije određen time kojim jezikom građanin govori niti njegovom unaprijed registriranom etničkom pripadnošću.
Belgijske izborne vlasti također prave jasnu razliku između jezika na kojem se odvija postupak glasanja i političke liste koju birač bira. Korištenje francuskog jezika prilikom glasanja samo po sebi ne znači da je građanin obavezan glasati za francusku političku opciju.
Upravo je tu problem s pojednostavljenim predstavljanjem belgijskog sistema kao argumenta za Bosnu i Hercegovinu.
Tvrdnja da u Belgiji „birači biraju listu na jeziku zajednice kojoj smatraju da pripadaju“ može opisivati pojedine elemente sistema, ali nije precizan opis načina na koji funkcioniraju belgijski izbori u cjelini.
Belgija kombinuje teritorijalne izborne jedinice, jezičke zajednice, regije, posebna pravila za dvojezični Brisel i različite mehanizme na različitim nivoima vlasti.
Belgija jeste argument za jedno – ali ne nužno za Zovkin model
Belgijski primjer svakako ruši pojednostavljenu predstavu prema kojoj liberalna demokratija nužno mora ignorisati postojanje kolektivnih identiteta.
Ne mora.
Jedna od najrazvijenijih evropskih demokratija ima izrazito složene mehanizme zaštite jezičkih zajednica, podjele vlasti i sprečavanja dominacije jedne zajednice nad drugom. U tom smislu Belgija može biti veoma relevantna za razgovor o ustavnom uređenju Bosne i Hercegovine.
Ali iz toga ne proizlazi automatski zaključak da je „izborna jedinica na hrvatskom jeziku“ belgijsko rješenje za BiH.
Da bi poređenje bilo ozbiljno, potrebno je odgovoriti na nekoliko mnogo važnijih pitanja: ko bi pripadao takvoj izbornoj jedinici, da li bi pripadnost određivala teritorija ili slobodan izbor birača, bi li građanin mogao birati između različitih jezičkih lista, da li bi postojala unaprijed rezervisana mjesta i, možda najvažnije, šta bi se događalo s građanima koji se ne žele politički identificirati ni kao Bošnjaci, ni kao Hrvati, ni kao Srbi.
Tek nakon odgovora na ta pitanja moguće je govoriti o tome koliko predloženi model zaista podsjeća na Belgiju.
Belgija, dakle, jeste dokaz da je moguće spojiti građansku demokratiju s institucionalnim priznanjem jezičkih zajednica. Ali nije dokaz da belgijski birači jednostavno biraju „svoju“ etničku ili jezičku izbornu jedinicu.
A još manje da se jedan segment jednog od najsloženijih političkih sistema Evrope može izdvojiti, preseliti u Bosnu i Hercegovinu i proglasiti „najelegantnijim rješenjem“.
