O Cazinskoj buni navodi: “Godine 1941. najprije sam bio u domobranima, zatim u Huskinoj vojsci od 1943. i u partizanima od 1944. godine. Poslije rata teško se živjelo. Otkup je ljude nesnosno tištio. Da bih predao voz kuruza, morao sam kupiti. Otišao u Sunju, kupio i predao. Imao sam dva vola, a morao dati nešto više, pa sam kupio i junicu. Branio sam se zbog svih tih davanja, a podržali su me ugledni ljudi Nikola Božić i Hase Beganović. Još sam ja i mogao podnijeti taj otkup jer sam stalno kirijao, prevozio širom Hrvatske, do Sušaka. Moja kuća ipak bila bolja kuća. Međutim nisam mogao podnijeti što ostali narod toliko pati, što doživljava tolike nepravde. Za ustanak saznao sam od Muharema Derviševića na 15 dana ranije: ‘Dedo, sprema se ustanak. Bi li ti išao?’ odgovorio sam da bih, zapravo jedva sam dočekao, veselio sam se. Muharem i Redžep Dervišević bili su glavni kuriri i zvali su i mene na sastanke ali ja nisam imao vremena jer sam bio stalno na putu, kirijao. Kad bih se vratio sa puta zatekao bih pismene pozive. Na jedno 3—4 dana prije ustanka zajedno smo večerali u Cazinu — kad sam se ja tako vraćao sa jednog puta — Feho Dizdarević, Suljo Žunić i ja.
Tom prilikom Feho kaže: ‘Sprema se ustanak a Suljo odvrati: ‘Šuti, znam bolje od tebe, nećemo o tome sada’. Nakon privođenja, poslije propalog ustanka, Suljo me svezanog udari motkom po nosu. Tada mu rekoh: ‘Suljo, nisam odao nikoga, a tebe hoću’. I tako je bilo. Ispričao sam isljedniku Udbe i onda Sulje nestalo.
Da se vratim ustanku. Meni je još uoči ustanka tu nešto bilo čudno. Ujutro 5. maja donio mi Muharem Dervišević poruku da se sa jednom malom grupom od 5—6 ljudi odmetnem u šumu. Nakon ovog, u četiri sata popodne stiglo drugo naređenje: da dođu svi na Milovanov bunar (Radekin) u prvi suton. Kod mene se okupilo oko 30 ljudi. Kad smo stigli na zborno mjesto, određen sam, pošto poznajem teren, da zajedno sa Omerom Ružnićem i dvadesetak ljudi krenem u akciju preko Korane. Taj obrat, tj. da se pođe u otvorenu akciju sa mnogo ljudi, odmah mi se nije sviđao. Kažem Ali Čoviću: ‘Ale, to ne valja’, a on meni: ‘Šuti, ja se u tebe uzdam.’ Moje je mišljenje da su došla naređenja, prvo i drugo, od istih ljudi, od Božića i od Ale. Ali zašto je došlo do promjene prvog plana to ne znam. Mislim da su sve vodili visoki oficiri, oni su znali. Glavni vođa bio je Milovan Đilas, zatim je veza išla preko Čanice Opačića i Žigića, pa preko Božića, Devrnje, Čovića onda dolje. Znao sam da to neće uspjeti ali nisam smio da ne idem. Tražio sam da se ne pali zadruga, odnio sam arhivu. Predao sam se 8. maja. U Šturliću, kad sam se predao, kapetan u uniformi prvo mi je opsovao a zatim: ‘Što se, Čoviću, niste još 24 časa držali’, kao stigla bi nam pomoć u vojsci. Istu stvar potvrdio mi je još jedan oficir, Hercegovac, zove se Vlado Vlahov. Bio je sa mnom zajedno 1953. godine u zatvoru u Foči. Rekao mi je da su oni poslati da bi poveli borbu da se mi ustanici nismo predali za 24 sata. Vlado mi je rekao da je Milovan Đilas organizovao to da se pošalje vojska. Još prije toga u zatvoru u Zenici jedan zatvoreni milicioner rekao mi je da iza ustanka stoji Đilas. Da je bilo tih veza nagore znam i po tome što je Mile Devrnja na Želinom kućištu u svom govoru ljudima rekao da to vode Rade Zigić i Čanica Opačić. Zbog njih dvojice imao sam velikih neprilika. Naime valjda je na jednom sastanku ove naše ustaničke organizacije rečeno da trebaju doći u jednu kuću u Šturlić Čanica i Rade. Za to je saznao Omer Ružnić. Pošto je moja kuća bila na istaknutom mjestu i pošto sam ja stalno kirijao i bio u kontaktu sa Hrvatskom sve do Italije, Omer i Husnija Ružnić su me tužili Udbi da su Čanica i Rade dolazili mojoj kući.
U Cazinu su me u zatvoru tukli i tražili da to priznam. Nisam jer nije bila istina. U Cazinu su me inače isljednici Udbe mnogo tukli, posebno Drago Slipčević i Jusuf Lipovača. Nigdje me kasnije nisu više toliko tukli, ni u zatvoru u Zenici, ni u zatvoru u Foči. Na suđenju u Cazinu sam izjavio da se neću žaliti, da se ne žalim gorim od sebe. Ali žalio se branilac. Smrtna kazna zamijenjena mi je sa 20 godina robije. U Zenici su me držali u lisicama i okovanog u bukagijama 6 mjeseci i 13 dana (Dedo pokazuje znatne tragove na rukama koji su mu ostali za čitav život.) Nisam htio kopati u Zenici. Rekao šefu: ‘Ja da ti kopam, a ti da se vozaš u autu.’ Nisu me mogli natjerati da radim u rudniku. Zadnji smo ostali u zatvoru do 1959. Đulaga Šumar iz Tršca, Nezir Barjaktarević iz Vidovske i ja. Dok sam bio u zatvoru, porodica mi je otjerana u Srbac. Vratila se prije mog povratka. Nakon izlaska iz zatvora, svaku noć je moju kuću obilazila milicija. Nije bilo više maltretiranja, ali je vršen psihološki pritisak. Jednom prilikom mi zabranjeno da i dalje vozim po Hrvatskoj. I sin je imao zbog mene neprijatnosti, ustvari čitava porodica. Zbog pritisaka i nikakvih prava na Cazinu, godine 1974. odselio sam u selo Lipovac, u slunjskoj opštini. Tu sam zajedno sa sinovima izgradio četiri kuće, kupio sam i dosta zemlje. Danas imamo i ja i moja familija svega.”
Jedan od istaknutijih pobunjenika je bio i Memaga Beganović iz Liskovca. O Cazinskoj buni navodi: “Odbornici u Liskovcu su, nakon što se ustanak isti dan završio, naredili vojsci — koja je odmah stigla — da se ubiju Agan i Mahmut Beganović, Muše Kovačević, Hasan i Selim Šarić, Mehined Miskić zv. Aba, Arif Durmić. Zna se ko su bili ti odbornici. Oko 15 vojnika koje je vodio odbornik Hasiban Nuhanović došlo je 7. maja i našoj kući. Pokupili su i odnijeli razne stvari (Mehmed se sjeća posebno lampe). Isti dan povezalo nas oko 100 i navečer sa kamionima prevezlo u Cazin gdje smo u konaku zatvoreni. Tu su nas držali bez hrane i vode. Zajedno smo zatvoreni na primjer sa Huseinom i Sabanom Zenkovićem, Dedom Covićem i drugima. Strašno su nas maltretirali. Gurali su nam pištolj u usta da preznamo. Nakon ispitivanja, oca su odredili za ‘sobu br. 1’. Meni su izgleda povjerovali da sam ‘čuvao krave’ te me odredili za ‘sobu br. 2’, odakle smo svi zatim pušteni kući. Nakon dan – dva dobili smo pozive da dođemo pred MNO Liskovac radi održavanja konferencije. Tu oficir uzima od svakog lične podatke i kuca na mašinu, a predsjednik MNO Ale Škrgić govori brojke 3, 6, 1 itd. Za mene je rekao jedan. Opet su nas povezali i odmah smo pješke upućeni do Pećigrada vezani u četvorke, otprilike 300 ljudi iz Liskovca. U Pećigradu smo ubačeni u kamione i u Cazin gdje smo zatvoreni bez hrane i vode 4 dana. Četvrti dan saopštavaju nam kazne i to potvrđuju meni onu iz Liskovca koju odredio Ale Škrgić. Kamionima smo prebačeni zatim do Cazin – Srbljana i u hajvan vagonima putovali smo četiri dana do Breze — opet bez hrane i vode. U Brezi je već bila grupa ranije poslanih Cazinjana, osuđenih na oko 2 godine. Među njima je bio i moj otac. Ova grupa odvezena je u Zenicu, potom u Bihać i opet na suđenje u Cazin. Kazne se sada drastično povećavaju. Moj otac dobija 20 godina. Robijao je u rudniku ‘Barbara’. Operisan je. Prebačen zatim u Foču gdje je zidao. Odležao je po zatvorima devet i po godina. Na suđenju u Cazinu (drugi puta) bili su Pozderci, znam sigurno da su oni naredili ponovno suđenje i progon porodica, završava Mehmed, koji je godinu dana kopao kod Alije Sirotanovića, u rudniku Breza. Otac Memaga dodaje: ‘Da mi glava ode da je Hakija iza toga svega kažnjavanja.”
Svjedočenje o buni je dala i snaha Hanifa te kćerka Zeina. “Naša porodica je nakon ustanka protjerana u Stari Martinac, u jedno od srbačkih sela u koja je inače protjerano oko 70 familija iz Liskovca, Šturlića, Tržačkih Raštela, Tršca, Pjanića, Kudića, Pećigrada. Mi smo dobili kuću bez prozora. Bilo nam je grozno. U Martincu su bile i porodice Arifa i Mehmeda Abdića, drugih se slabije sjećam”, priča Zeina. A Hanifa, žena Memagina dodaje: “Samo u Martincu je od gladi umrlo 17-ero sa Cazinske krajine, 14. ero djece među njima i moj sin i troje odraslih.” Porodica Memage Beganovića vratila se iz srbačkog progonstva 1953. godine. Snaha Memagina, Fatima, dopunjava ovu nesvakidašnju priču: “Vratili smo se kući 10. marta 1953. iza nas je ostao pakao, ali ni kod kuće nas nije čekao raj. Čitavo imanje je opustošeno otjerana su goveda, petnaestak komada, par konja i kobilu, stado od stotinu ovaca, ispraznili ambare, pčelinjak, poskidali vrata i prozore, posjekli stoljetnu šumu… Tih dana sam ispratila supruga u vojsku, čije ruke su nam tada bile najpotrebnije. Krčila sam njive zarasle u korov potom bi ih Ale Škrgić otimao i za sebe zasijao. Naime, i zemlju je država konfiskovala i godinama smo im morali trećinu sabirati ukoliko hoćemo da je obrađujemo. Od tada se nismo oporavili i ubili su nam volju za život.
Na kladuškom području ustanak je zahvatio posebno Gornju Vidovsku i Todorovo tj. mjesta koja graniče sa cazinskim srezom. Vidovnjanin Kendić Memija u trenutku bune imao je 26. godina. “5. maja 1950. godine, poslije podne otišao sam u seosku pro- davnicu u Gornjoj Vidovskoj, radi kupovine cigareta. U prodavnici sam zatekao desetak građana, koji su bili naoružani raznim puškama (karabinima, lovačkim i drugim raznim puškama). Kada sam upitao šta će im oružje, odgovorili su mi da je ustanak u Krajini i da je vojska iz Bihaća otišla u Plješevicu (planinu) i da se stavlja na stranu ustanika. Pozvali su da im se pridružim, jer kako rekoše, onaj koji se ne pridruži sutra će stradati od vojske i smatraće se neprijateljem. Obavijestili su da je zborno mjesto kod kuće Kekić Hasana (zvanog Tito) u Maloj Kladuši. Ja sam sa njima krenuo na zborno mjesto, bez oružja, jer ga nisam imao. Na zbornom mjestu bilo nas je oko 30 i tu smo bili do 23 sata. Kekić Hasan zvani Tito i njegov sin Husein su nam tada rekli da je ustanak u cijeloj zemlji i da su u Cazinu rukovodioci ustanka Milan Božić, Ale Čović, Beganović Hasib, Stojan Starčević. Cilj ustanka je borba protiv otkupa i svih mjera koje su se sprovodile prema selu. Ujedno su nam rekli da će na vlast doći kralj Petar, sa engleskom vojskom. Mi smo do 23 sata čekali neku naredbu da krenemo tj. za neki pokret. Kako naredbe za pokret nije bilo, ja sam se vratio kući. Jedinice JNA došle su nakon 2 dana i rastjerale takozvane ustanike. Već 8. maja dobio sam poziv da se javim u neki štab (odbor) na Baraci tj. Maloj Kladuši. Kada sam se javio u štab, odmah sam dobio četiri šamara od oficira koji me je dočekao. Tada nas je vojska povezala, strpala u kamione i odvezla u Cazin. U Cazinu je odmah saopšteno da se kažnjavamo sa dvije godine sa društveno korisnim radom. Ponovo nas trpaju u kamione i voze u Cazin — Srbljane tj. željezničku stanicu na voz. Vozom smo išli do Ali Pašin mosta, gdje nas je ošišalo i pripremalo za rad. Navečer smo vozom prebačeni u Brezu. U Brezi su bile barake – logor i rečeno je da ćemo tu raditi. Međutim, u Brezi smo samo prenoćili i ujutro smo odveženi vozom za Zenicu. U Zenici su otpočela saslušavanja (istraga) koja je trajala oko dvadeset dana. Za vrijeme saslušanja, bilo je maltretiranja i fizičkog kažnjavanja, da bi se priznalo i što jest i što nije. Poslije ovog saslušanja, vraćeni smo u Cazin na suđenje. U Cazinu je radio Vojni sud iz Sarajeva. Pred sudije izvođeni smo u grupama. U mojoj grupi bilo je oko 40 lica. Ponovo nas je pojedinačno pitalo, o našem učešću u ustanku, ali veoma kratko. Kad je sviju saslušalo, data je pauza i sud se povukao na vijećanje. Poslije sudskog vijećanja, ponovo smo pozvani i tada su nam saopštene kazne. Kazne su bile od 3 godine najmanje, do smrtne kazne za one koji su smatrani za vođe ustanka. Ja sam kažnjen sa 15 godina, a Nezir Barjaktarević na smrt. Poslije suđenja, odmah su nas u toku noći povezali, strpali u kamione i ponovo odvezli u Cazin — Srbljane na voz. Sa vozom smo prebačeni u Zenicu, gdje smo ostali da izdržavamo kaznu. Za vrijeme izdržavanja kazne u zatvoru, tražili su da ‘revidiramo’ svoje stavove tj. kako oni rekoše da se pokajemo. Ja sam na jednom zboru osuđenika izjavio. ‘Mene su komunisti poveli u ustanak 1943. godine i ja sam im vjerovao. Isto tako komunisti su me pozvali i 1950. godine. Mislio sam da je i tada ispravno, pa sam krenuo. Ispade da sam sada pogriješio.’ Prisjećajući se ovih događaja iz 1950. godine i boravka u zatvoru, smatram da smo ipak pogriješili što smo učestvovali u pobuni i da nas je trebalo kazniti. Međutim, ove kazne trebale su biti mnogo manje i blaže, jer je pobuna uglavnom bila radi otkupa poljoprivrednih proizvoda i teškog života seoskog stanovništva. Pobuna je protumačena, kao teški zločin protiv narodne vlasti, i zato su izrečene drastične kazne. Pobuna 1950. godine na području srezova Cazin i Velika Kladuša, smatrana je najvećim narodnim izdajstvom, o kojoj se do današnjeg dana, nije smjelo ni razgovarati. Mislim da je ovo sve preuveličano i da bi o pobuni trebalo umjerenije razgovarati i pisati.”
Među pobunjenicima iz sela Todorovo bio je i Osman Pandžić, do ustanka veoma aktivan omladinac u ovim društvenim akcijama, dvadesetogodišnji SKOJ-evac. On navodi: “U ovom periodu bio sam aktivan omladinac, učestvujući u svim omladinskim akcijama, tako da sam bio primljen u organizaciju SKOJ-a. Pojava narodnog bunta u maju 1950. godine, zahvatila je i mene spontano, ne znajući zapravo o čemu se radi. Naime, pojavili su se ljudi organizatori tog bunta, kao što su Jušić Alaga i Jušić Bajro (zvani Bajraga) koji je u to vrijeme bio sekretar organizacije KPJ u Todorovu i kojem smo neograničeno vjerovali. Pozvali su nas da se odupremo mjerama otkupa žita i stoke, koje su nemilosrdno sprovodili organi vlasti. Moje domaćinstvo imalo je 12 članova. Imali smo dosta zemlje oko 100 dunuma. Međutim, na ovoj zemlji VII kategorije prihod od poljoprivrede bio je veoma slab. Glavni naš prihod bio je od voća (orasi) i od stoke. Razrezanu količinu žita nismo mogli da podmirimo sa svoje zemlje, pa smo bili prisiljeni i da kupujemo od drugih da bi izvršili obavezu. Kako sebe da ishranimo i da ponovo usijemo niko nije vodio računa. Ove mjere utjecale su na mene i ostale zemljoradnike Todorova i drugih sela da se pobunimo i da spriječimo otkup, kako bi obezbijedili bar minimum životnih namirnica za svoje porodice. Za narodnu bunu saznao sam od kovača Smlatić Mehe iz Pećigrada, na prije nekoliko dana, kod kojeg sam odnio pušku (karabin) da mi je popravi, koju sam pronašao u šumi. Tada me kovač upita, šta će mi puška? Da se i ja ne pripremam za ustanak? Ja sam u šali odgovorio sa ‘da’ ne znajući stvarno da se priprema pobuna. Tada mi je on rekao da se sprema pobuna naroda u Pećigradu i da pobunu sprema u Todorovu i moj brat Hase. Kada sam se vratio kući, pitao sam brata šta on to sprema? Pitao me je, odakle sam ja to saznao i da o tome nikom ne govorim. Uoči 6. maja (Jurjeva) kada se smrklo, brat me pozvao da idemo na brdo Marina glava, iznad naše kuće. Tu kad smo došli, vidjeli smo da ima oko 20 ljudi. Svi su se začudili kada su mene vidjeli, pošto su znali da sam omladinac. Tu smo čekali oko dva sata, da se još sakupi naroda. Oko 22 sata, nas nešto preko 20 krenuli smo prema Todorovu, gdje je sjedište opštine, gdje ima prodav- nica i kafana. Pored naše grupe… bile su još dvije grupe. Bili smo naoružani raznim puškama i sjekirama. Mnogi su nosili torbe, da bi mogli iz prodavnice da ponesu robe, kao i kukuruza iz kukuruzana koje su napunjene od našeg otkupljenog kukuruza. Glavni cilj je bio da se dočepamo kukuruza i da se obezbijedimo živežnim namirnicama. Kada smo došli blizu Todorova, naređeno nam je da se organizuje kao neka zasjeda i da tu čekamo dalja naređenja. Tu u zasjedi ostali smo do tri sata ujutro. Kako nismo dobili zadatak da napustimo Todorovo, povukli smo se kućama, sa obavještenjem da se sastanemo naredne noći. Naredne noći moj brat je išao na zborno mjesto da ispita situaciju. Međutim, bio je uhvaćen od strane milicije i oficira Udbe. Kada su ga poveli u opštinu Todorovo po noći sukobili su se sa ustanicima drugih grupa. Tako su otkriveni svi učesnici.
Kada su svi pohvatani, otkrili su da sam i ja bio učesnik Bune. Kasnije sam se uključio na predvojničku obuku u Todorovu, koju sam i ranije pohađao. Već nakon nekoliko dana, došao je oficir po mene. Izveli su me pred stroj i javno rekli pred svima omladincima da sam ja učesnik Bune i da bi me trebalo ubiti. Bio sam se prepao, da ću biti strijeljan, za primjer. I bio bi strijeljan, da nije stiglo naređenje, da se ne smije niko ubiti, već privesti na sud. Tada sam uhapšen i priveden u Kladušu na ispit, gdje nas je bilo dosta. Poslije smo prebačeni u Cazin, gdje nas je bilo dosta sa područja Cazina i Velike Kladuše. Na ispit smo išli u stroju. Ostalo mi je u sjećanju, slušajući i gledajući ispitivanja, kada pitaju jednog starca, da li je kriv? On odgovara da nije kriv. Kako nisi kriv, kada si pošao protiv naroda i Države, rekoše mu. Narednog mladića pitaju, da li si kriv. Odgovorio je ‘ja sam se pobunio protiv naroda i Države’. Sa ispita koje su poslali u učionicu br. 1 odmah su odvozili kamionima u Zenicu, a nas su rasporedili u učionicu br. 2 koji smo imali manju krivicu. Bili smo pušteni kućama. Nakon deset dana opet su nas pokupili i odvezli u Cazin, gdje su nam uručena rješenja za izdržavanje kazne. Ja sam dobio rješenje na 2 godine i 3 mjeseca društveno – korisnog rada od sudije za prekršaje. Odmah nas je prevezlo kamionima na željezničku stanicu Cazin — Srbijani. Strpali su nas u teretne vagone i zatvorili. Do Breze smo putovali tri dana, bez dobivanja hrane ni vode. U Brezi smo smješteni u logor, koji je bio izgrađen za nas. Izgrađeno je oko 12 baraka, sa drvenim palačama (bez kreveta) i bez slame. Hrana je bila veoma slaba. Izvjesno vrijeme nismo radili. Jednog dana su nas postrojili i tada sam vidio da nas dosta ima. Rasporedili su nas po vodovima (po barakama) i odredili vodnike i sobne starješine. Poslije su nas pitali, tko bi išao raditi u rudnik? Za dobrovoljce u rudnik određen je čitav kruh na dan, a ko radi na drugom mjestu svega 1/4 kruha. Tada se puno javilo da radi u rudniku. Ja sam se opredijelio da radim vani, jer sam se bojao rudnika. Međutim, nakon mjesec dana, glad me je natjerala da se prijavim da i ja radim u rudniku. Boraveći u Brezi, oko osam mjeseci nismo smjeli da se javimo kući, da nam ne bi slučajno poslali šta za jesti ili da nas ne bi tko obišao. U krugu logora nismo se smjeli sakupljati u grupe. Kasnije smo dobili odobrenje da pjevamo po logoru. Upravnik logora bio je Crnogorac, koji nije ni gledao u čovjeka. Milicija nas je pratila na posao, okruženi sa svih strana. Odjeća naša bila je sva pocijepana. Kada je došla zima, morali smo bosi prelaziti oko tristo metara do ulaska u rudnik, gdje smo obuvali cipele ili čizme koje je ostavljala ranija smjena za nas. Morali smo pjevati, kao da bi nam bilo lakše. Ja sam bio zadužen za pjesmu, pa su me zvali Pandža pjevač. Štampe nismo imali nikakve.
Ja koliko se sjećam, iz Todorova je tada kažnjeno 11 lica, preko 10 godina, čije su porodice iseljene u Srbac, a imovina oduzeta. Moj brat Pandžić Hase kažnjen je 20 godina, ali naša porodica nije uznemirivana. Oružani sukob ustanika sa milicijom i vojskom bio je na području sreza Cazin. U Todorovu, ustanici su se sukobili sa milicijom i Udbom iz Velike Kladuše. U tom sukobu nije bilo poginulih. Jedini je poginuo Jušić Alaga (Fejzin) koji je bio i organizator i to od strane učesnika ustanka Mehurović Sulje sa terena Opštine Vrnograč. U Brezi je sa mnom bilo oko 50 lica iz Todorova, koji su prekršajno kažnjeni. Među kažnjenicima bilo je 17 hodža (imama) sa terena Cazina i Velike Kladuše. Osuđeni sa društveno – korisnim radom, proveli su u Brezi od 3 mjeseca do 2 godine i 3 mjeseca, kojih je ostao manji broj. Meni je učešće u ovom ustanku smetalo da napredujem u vojsci koju sam kasnije služio, kao i u preduzećima u kojima sam kasnije radio. Pozitivno je bilo što sam u Brezi izučio električarski zanat koji mi je omogućio da se kasnije posvetim ovom zanatu, da u preduzeću radim kao električar do svog penzionisanja.”
Sulejman Đogić, sin Šabe Đogića, također jednog od istaknutijih pobunjenika, komšija i vršnjak Huseinov iz Kudića, kratko se nadovezuje sa svojim sjećanjem. “Tela se zob i komuša od kuruze. Diglo se protiv nevolje. Moj otac Sabo osuđen je na 18 godina. Iz zatvora se vratio 1957. Došao je crknut, na njega se gledalo kao na psa. Nakon dvije godine je umro. Moj otac je imao dvije žene, nas djece bilo je devetoro. Kad se porodica vratila iz Srpca u kuće nije dalo. Kao i Husein, i ja sam sam u Cazinu otkupio svog nekadašnjeg konja. I zemlju koju su nam oteli, morali smo od poljoprivrednog dobra sami da otkupljujemo.”
