Zagrljeni u smrt: Emsad, Nihada i njihovo troje djece ubijeni su zajedno

kj

Iza saopćenja i agencijski vijesti o identifikaciji novih 13 žrtava u prostorijama Javnog komunalnog preduzeća „Gradska groblja Visoko“, što su se jučer borili za mjesto u medijskom prostoru između vijesti iz Ukrajine i novih političkih prepucavanja, skrila se strašna sudbina o jednoj porodici zbrisanoj s lica zemlje i djeci ubijanoj tokom akcije „48 sati pepela“ na području MZ Ahmići u srednjoj Bosni.

Piše: Faruk Vele

Identitet ovih žrtava je najprije utvrđen putem DNK metode da bi jučer taj identitet potvrdili i članovi njihovih porodica.

Tako je u Visokom zvanično identificirano pet članova porodice Salkić iz mjesta Nadioci kod Viteza, sela u sastavu MZ Ahmići. Njihova tragična sudbina je posebno bolna.
Naime, članovi ove porodice su potvrdili identitet supružnika Emsada (1955) i Nihade (1959) te njihovo troje djece: Melise koja je u momentu smrti imala samo osam godina, Nermina koji je imao svega 12 godina te četrnaestogodišnjeg Senada.

Njihova imena nalaze se na spomen-ploči 116 žrtava masakra u Ahmićima.

Bili su samo djeca…

“Riječ je o porodici iz mjesta Nadioci. Tokom akcije HVO-a 16. aprila 1993. godine, vjerovatno kada u vidjeli da su sela počela da gore, pokupili su djecu, sjeli na traktor i krenuli su prema mjestu Gruber i Zenici, kako bi se spasili. Dočekani su od strane HVO i svi su pobijeni, uključujući djecu: Melisa (8), Nermin (12) i Sead (14). Kompletna porodica je uništena. Emsada Salkića sam poznavao. Bio je ugledni čovjek, trgovac. Znam njegovo porijeklo. To je fina i čestita porodica“, govori za Radiosarajevo.ba iz predsjednik Udruženja žrtava „16. april“ iz Ahmića, Atif Ahmić.


Također jučer su članovi porodice zvanično identificirali i brata i sestru, Adisa i Adisu Salkić.

„Nisam siguran da li su to bila djeca Emsadovog brata ili bliski rođaci… Ko je god tog dana naišao, ubijen je“, dodaje Ahmić.

Na udaru bojovnika HVO-a porodica Salkić je bila i nešto prije masakra u Ahmićima.

Naiem, u februaru 1993. Tomislav Cicko Bralo na svirep način je ubio i Esada Salkića u njegovoj kući u Nadiocima, bilježi historičar, dr. Amir Kliko u knjizi "Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.".

General Tihomir Blaškić se tada izvinio za taj zločin, te rekao da Bralo "već dva mjeseca nije pripadnik HVO-a, da će bit uhapšen i suđen". Međutim, Bralo je pušten upravo 15. aprila 1993., da bi dan kasnije činio zvjerstva u Ahmićima!

U petak, 4. aprila ove godine potvrđen je identitet i braće Čerimić, također iz mjesta Nadioci kod Viteza, Edina rođenog 1976. godine i njegovog tri godine mlađeg brata Elvedina (1979).

„Gotovo svi Bošnjaci iz sela Nadioci, koji su tu živjeli sa komšijama katolicima, pobijeni su tih dana. Ostala jedna porodica Čemirmića“, pojašnjava nam Atif.

Posebno je indikativna i nadasve tragična priča o tome kako su Salkić i ostali iz Viteza završili na lokalitetu Međine kod Mostara!?

„Žalosno je što se to odigralo. Mi smo imali dojavu od mještana Nadioka, katolika, prije par godina da se oni nalaze na jednoj lokaciji. Obavijestili smo gospodina Amora Mašovića.

On i njegov tim su izašli na teren, ali nisu našli ništa. Lokacija je sto posto bila tačna, ali su u međuvremenu posmrtni ostaci, očito, iz Viteza prebačeni u Mostar u zajedničku grobnicu Međine - da se uklone tragovi zločina...“, objašnjava nam Ahmić.

Na pitanje kada se to dogodilo, odgovara da je riječ o početku 2000-tih.

Skrivanje zločina

Atif spominje i slučaj muškarca iz mjesta Alihodže koji je radio u lokalnom UNIS-u. Uhapšen je 16. aprila 1993. godine dok je išao na posao. Likvidiran je, kako se pretpostavlja, u Vitezu, prebačen u Mostar, da bi na kraju njegovi posmrtni ostaci bili pronađeni u Banjoj Luci!


Udruženje žrtava iz Ahmića potražuje ukupno 22 žrtve. S novim ekshumacijama taj broj je smanjen. Žrtve nastavljaju tražiti...

U knjizi "Genocid u Ahmićima 1993." autor Rasim Muratović donosi iskaze svjedoka. Jedna od njih, Abdulah Ahmić, je potvrdio saznanja o ubistvima civila u mjestu Nadioci.

“Saznat ću, kasnije, da su u Nadiocima ubili preko 20 ljudi, među kojima žene, djecu i starce, dakle sve su pobili“, rekao je.

Ko stoji iza ovih zločina? U spomenutoj knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.” dr. Kliko bilježi da su jedinica Jockery iz Busovače i jedinica 4. Bojne Vojne policije HVO "brzo ovladali Ahmićima i Nadiocim nakon čega je počeo pokolj nad bošnjačkim stanovništvom”

“Nisu poštedjeli nikoga. Klali su, strijeljali i žive spaljivali pripadnike ARBiH, žene, djecu, starce i invalide. Ubili su 116 civila i pripadnika ARBiH“, zaključuje Kliko.

Ekshumacija i identifikacija su, nažalost, potvrditi ove navode.

Svi članovi porodice Salkić te braća Čerimić, u skladu sa željama njihovih porodica, bit će ukopani 7. maja 2022. godine u Šehidskom mezarju u Vitezu.

Umjesto zaključka

Zločini u Ahmićima kod Viteza, Stupnom Dolu (Vareš) i okolnim mjestima srednje Bosne, potom, recimo, pakleni plan HVO-a da u Starom Vitezu detoniraju cisternu punu eksploziva u namjeri da ga potpuno unište (o čemu je potresno pisao Dragan Bursać), zajedno sa kasnijom pogibijom osmero hrvatske djece u Vitezu od granate s položaja Armije RBiH, a da ne govorimo o Prozoru, Gorenjem Vakufu, Mostaru, Stocu, Čapljini, odnosno Trusini, Grbovici, Uzodlu… (jer zločin je zločin) ispisuju priču o pogubnosti sukoba sukoba tokom 1993. i 1994. na širem području Hercegovine i srdnje Bosne.

On je, kao je potvrdo i Tribunal u Hagu, prije svega, bilo posljedica tragičnih fantazmi hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana njegove politike stvaranja etnički čistih područja putem „udruženog zločinačkog poduhvata“, s učešćem Hrvatske vojske (HV). To je, kao i danas, bio nadasve izraz uvjerenja da Bosna ne može opstati kada se „hrvatske i srpske škare spoje“, te da se trebaju praviti nekakve granice „za povijest“. 

U svemu tome žrtve poput one porodice Salkić ili male Mladenke iz Grabovice tek nedužne kolateralne žrtve. 

Ali, užasno je da nastavljači takvih politika postoje i danas, te ne mogu i ne žele da spoznaju ove istine i tragičnosti tog puta za građane ove zemlje, ma kako se zvali. Ova i priča i nastaje da bi ukazala na zastrašujuće razmjere širenja mržnje i opasnih političkih fantazmi, jer to neminovno vodi u zlo.