Rat Rusije u Ukrajini najčešće se tumači kroz prizmu ideologije, teritorijalnih ambicija i opstanka režima. Međutim, postoji još jedan pokretač koji dobija na značaju što se "krajnji cilj" više približava – unutrašnja sigurnost.
Za Kremlj, Rusija nakon rata neće automatski postati "mirna zemlja". Naprotiv, to bi mogla biti država suočena s povratkom ogromne, snažno militarizirane populacije, uključujući muškarce socijalizirane u ekstremnom nasilju, dio njih regrutovan direktno iz zatvora, kao i mnoge koji se vraćaju u ekonomiju koja im ne može ponuditi adekvatan status, zaradu ili smisao.
Takav scenarij predstavlja prijetnju ne samo javnom redu nego i monopolu režima nad prinudom – osnovnoj valuti putinizma.
Za Ukrajince, učesnici takozvane "specijalne vojne operacije" široko se doživljavaju kao akteri agresivnog rata; individualna krivična odgovornost, međutim, utvrđuje se istragom i sudskim postupkom. Ipak, čak i iz perspektive unutrašnjih kalkulacija Kremlja, problem je jednostavan: ne postaje svaki povratnik kriminalac – ali i mali postotak može postati ozbiljan problem u velikom obimu.
Rusija je u septembru 2022. provela "djelimičnu mobilizaciju" 300.000 rezervista. Od tada Kremlj nastoji izbjeći novu masovnu mobilizaciju oslanjajući se na ugovore i "dobrovoljce". U februaru 2024. ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu izjavio je da je gotovo 540.000 ljudi potpisalo ugovore tokom 2023. godine – dovoljno, kako je tvrdio, za formiranje novih rezervnih armija i divizija.
Za 2024. godinu zvanični podaci su neujednačeni, ali i dalje ukazuju na ogroman priliv ljudstva. U decembru 2024. ministar odbrane Andrej Belousov rekao je da je "više od 427.000" ljudi te godine potpisalo ugovore – tvrdnju koju je portal iStories ocijenio kao moguće preuveličanu i netransparentnu za provjeru. Druga procjena iStoriesa, zasnovana na federalnim budžetskim rashodima, broj ugovora za 2024. procjenjuje na 407.200. U januaru 2025. Reuters je zasebno citirao zamjenika predsjednika Savjeta bezbjednosti Dmitrija Medvedeva, koji je naveo oko 450.000 ugovorenih regruta u 2024. godini. Za 2025. godinu spomenuo je oko 417.000 potpisanih ugovora, uz više od 36.000 "dobrovoljaca".
Zbir ovih brojki – čak i uz oprez zbog mogućih dupliranja, ponovnih potpisivanja, gubitaka i produženog ostanka u službi – vodi ka nekoliko zaključaka:
– Stotine hiljada ljudi u svakom trenutku učestvuju u borbama;
– Više od milion muškaraca moglo je proći kroz oružane snage putem mobilizacije i ugovora od 2022. godine;
– Država će, prije ili kasnije, morati upravljati njihovim "povratkom" – socijalno, ekonomski, psihološki i politički.
Zatvorski tok
Rat je istovremeno djelovao kao domaći "ventil" za krivičnopravni sistem, s predvidivim posljedicama, piše Inal Šerip za Kyiv Post.
Reuters je izvijestio da je ruska zatvorska populacija naglo opala 2023. godine, navodeći da je oko 105.000 zatvorenika pušteno tokom 2022. i 2023, djelimično u vezi s regrutacijom za rat. Također su citirani navodi da je Vagner grupa regrutovala oko 50.000 zatvorenika. Le Monde opisuje još širi i formaliziraniji obim, navodeći procjene od oko 150.000 regrutovanih zatvorenika te ističući zakonske izmjene koje omogućavaju osumnjičenima i optuženima da odgode krivični postupak odlaskom na front.
Ključni rizik, međutim, nije samo u broju regrutovanih, nego u logici koju je država uspostavila: nasilje postaje put ka amnestiji, novcu i statusu, dok se odgovornost odgađa, ublažava ili politički relativizira.
Do početka 2024. godine više medija, uključujući The Moscow Times, izvijestilo je da je Rusija počela ukidati pomilovanja za dio osuđenih regruta i mijenjati uslove njihovog povratka kući, što sugerira da Kremlj već prepoznaje destabilizirajući potencijal masovnog povratka nasilnih prestupnika u društvo.
"Ukrajinski sindrom" jači od afganistanskog presedana
Rusija već ima slična iskustva, ali u manjem obimu. Tokom sovjetskog rata u Afganistanu, tokom gotovo decenije služilo je oko 620.000 sovjetskih vojnika. Ipak, afganistanska misija rijetko je u bilo kojem trenutku dostizala razmjere današnjeg rata u Ukrajini. Taj rat proizveo je prepoznatljiv "afganistanski sindrom": traumu, otuđenost, mreže nasilja i, krajem sovjetskog i početkom postsovjetskog perioda, veterane koji su preuzimali prinudne uloge u slabim državnim strukturama.
Istraživanja su pokazala kako su afganistanski veterani u uslovima raspada države postajali "specijalisti za nasilje", nudeći sigurnost i prinudu, a potom se povezivali s nedržavnim oružanim akterima.
Rat u Ukrajini, međutim, stvara uslove za još teži sindrom:
– Obim i intenzitet: Ruska aktivna borbena snaga u Ukrajini, za koju je Vladimir Putin rekao da broji više od 700.000 ljudi, već je uporediva ili veća od ukupnog afganistanskog kontingenta, i to u znatno kraćem periodu;
– Regrutacija iz zatvora: za razliku od Afganistana, rat u Ukrajini ima sistemski tok regrutacije zatvorenika;
– Normalizacija brutalnosti kod kuće: nezavisni izvještaji sve češće dokumentuju teško nasilje povezano s povratnicima i ratnom socijalizacijom.
Stručnjakinja Ujedinjenih nacija Marijana Kacarova upozorila je na porast nasilja u Rusiji koje čine bivši osuđenici čije su kazne ublažene zbog odlaska u rat, navodeći procjenu od oko 170.000 regrutovanih nasilnika i opisujući teška krivična djela povratnika. Reuters je također pisao o zabrinutosti Kremlja zbog destabilizirajućih efekata povratka veterana, navodeći primjere teških zločina i unutrašnje rasprave o razmjerama problema.
Istraživački portal Verstka je u decembru 2025. objavio da su se "veterani SVO", koji su se vratili s fronta, od početka punog sukoba u Ukrajini povezivali s ubistvima i teškim povredama više od 1.000 ljudi u Rusiji, pokušavajući kvantificirati ono što je inače rasuto po regionalnim sudskim spisima i lokalnim vijestima.
Čak i ako se pojedinačne procjene dovedu u pitanje, obrazac je konzistentan: problem nasilja nakon rata već je prisutan, iako rat još traje.
Odgovor Kremlja
U ovom trenutku logika postaje otvoreno politička. Kremlj ne pokušava samo "integrirati" veterane, nego i preoblikovati elitu. Putin sve češće predstavlja učesnike rata kao „pravu“ nacionalnu elitu – legitimniju od tehnokrata, liberala, pa čak i tradicionalnih silovika.
Ovaj narativ institucionaliziran je kroz programe poput "Vrijeme heroja" i inicijative za napredovanje veterana.
Evropski savjet za vanjske odnose (ECFR) navodi da će rastući utjecaj ratnih veterana proširiti koaliciju ruske elite koja zagovara dugoročni sukob sa Zapadom, stvarajući grupu koja profitira od stalne mobilizacije i antagonizma.
Jamestown fondacija opisuje "Vrijeme heroja" kao alat za pretvaranje odabranih učesnika rata u lojalnu elitu, čineći vojnu službu putem ka prestižnim civilnim karijerama, upravo kako bi se spriječila poslijeratna frustracija.
Financial Times je izvještavao da se program promoviše kroz "borbeni kredibilite", ističući da su neki istaknuti učesnici optuženi od strane ukrajinskih vlasti za ratne zločine, što otvara pitanja o vrsti "elite" koja se stvara i normama koje ona unosi u upravljanje.
Ovaj scenario nosi unutrašnju kontradikciju: Kremlj želi veterane blizu sebe, kao kontrolisanu političku klasu i simbol legitimiteta, ali se istovremeno boji veterana van kontrole – kao naoružanih mreža, bijesnih pojedinaca, kriminalnih preduzetnika ili potencijalnih političkih rivala.
Završetak rata tu kontradikciju iznosi na površinu. Produžavanje rata je odgađa i omogućava državi da usmjerava nasilje prema vani, dok istovremeno selektuje i priprema "prihvatljive" veterane unutar sistema.
Šta to znači za Evropu i Ukrajinu
Rusija oblikovana ovim procesom nije samo ranjena država, već društvo koje je institucionaliziralo ratni identitet i proširilo socijalnu bazu prinude.
Za Evropu i Ukrajinu rizici su konkretni. Prvo, kriminal i nasilje preko granica često rastu kada se veliki broj muškaraca vraća iz intenzivnog rata s ograničenim civilnim perspektivama i širokim neformalnim vezama. U ruskom slučaju, te veze mogu spajati veterane, ostatke privatnih vojnih struktura, mreže regruta iz zatvora i lokalne patronažne sisteme – plodno tlo za krijumčarenje, širenje oružja i nasilne "usluge".
Drugo, izvoz prinude postaje lakši kada država proizvede bazu ljudi čije su vještine i društveni status vezani za silu. To ne zahtijeva formalnu politiku "izvoza veterana", već se može odvijati kroz poluformalne strukture, privatna „sigurnosna“ tržišta i negirane mreže, posebno u sivim zonama blizu istočnih granica Evrope.
Treće, politička radikalizacija i militarizirana legitimnost mogu se preliti prema vani. Kremlj koji javno kruniše učesnike rata kao "pravu elitu" nema motiv da smiruje tenzije nakon sukoba; naprotiv, održava svjetonazor u kojem je nasilje časno, kompromis izdaja, a Zapad egzistencijalni neprijatelj. Takav okvir može učvrstiti dugoročno neprijateljsku politiku Rusije i održavati hibridni pritisak čak i nakon prestanka otvorenih borbi.
Za Ukrajinu posebno, izazov je u tome što bi poslijeratna Rusija mogla postati društveno opasnija nego tokom samog rata, jer će veliki sloj muškaraca biti oblikovan u agresiji i potom vraćen u domaće strukture moći, sigurnosti i ideologije. Poslijeratno okruženje može, stoga, spojiti unutrašnju nestabilnost s kontinuiranom vanjskom prijetnjom.
Zaključak
Putinov rat nije samo rat protiv Ukrajine. On je postao domaći mehanizam upravljanja Rusijom – ljudstvom, zatvorima, lojalnošću i formiranjem nove elite.
Stvarni kraj rata nosi rizik oslobađanja talasa ljudi kojima je nasilje postalo posao, identitet ili sredstvo napredovanja, dok obećanja države o statusu i nagradama ne mogu biti ispunjena u traženom obimu. To je klasičan recept za kriminal, tržišta prinude i političku nestabilnost.
Zato je interes Kremlja jasan: odgađati trenutak povratka i iskoristiti vrijeme kako bi se iz rata izgradila kontrolisana „nova elita“. Alternativa je društvo u kojem država više ne bi imala potpunu kontrolu nad nasiljem koje je sama proizvela.
Foto: Ilustracija
