U tim situacijama, čovjek, malo iz straha, malo iz osjećaja bespomoći i usamljenosti, sjeti se blizine smrti kao neminovne činjenice. Tek tada se malo prikoči, što bi se reklo povuče se ručna, stvari se sagledaju iz druge perspektive i sve ono za šta se do jučer “ginulo”, sva ta trka, nadmetanje i briga postaju ono što i jesu – ništavni. Bježeći od svoje suštine i činjenice da je duhovni razvoj svrha našeg postojanja, htjeli mi to ili ne, pitanje je vremena kada ćemo i na koji način biti podsjećeni na to. U svemu što nam se dešava dužni smo pronaći mudrost i uzeti pouku. Tako i u stanju bolesti. Iz želje za ozdravljenjem bolesnici pokušavaju da nađu spas na različite načine i kada uvide da su svi oko njih nemoćni da im pomognu, većina njih se sasvim prirodno (da ne kažem instiktivno) okreće dovi. Mnogima je bolest bila “okidač” za duhovno buđenje, a samim tim i najveća blagodat.
Seid ibn Vehb kaže: “Otišli smo sa Selmanom Farisijem u posjetu kod čovjeka iz Kinda. Selman reče: “Kada se musliman razboli, to mu je iskupljenje za ono što je prošlo i opomena za ono što preostaje. A kada nevjernika zadesi bolest, on se ponaša poput kamile: kada je slobodna, ne zna zašto je slobodna, a kada je pripeta, ne zna zašto je pripeta” (Et-Tergibu vet-terhibu, 4/280).
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je prva blagodat bolesti u tome što nam je naš Gospodar kroz to iskušenje dao priliku koju ćemo iskoristiti da popravimo svoj odnos sa njim, zar to nije velika milost?! Također, naš nam Gospodar obećava i drugu blagodat, a to je da se u stanju bolesti brišu grijesi i povećavaju stepeni. Jedan je ashab otišao u posjetu svome bratu i u putu sazna da se on razbolio. Kada je stigao, reče mu: “‘Primaš li me kao posjetioca ili kao onoga ko obilazi bolesnike i donosi radosnu vijesti”. “Kako se to može sastaviti?” – upita bolesnik. Krenuo sam da te posjetim, ali saznah za tvoju bolest, pa se moja posjeta pretvorila u obilazak bolesnika. I donosim ti radosnu vijest, koju sam čuo od Božijeg Poslanika s.a.w.s: “Kada se čovjek nađe na mjestu koje nije zaslužio, Allah će ga iskušati u tijelu, porodu ili imetku. Zatim će mu podariti strpljenje i on će tako zaslužiti stepen koji mu je Allah na početku podario”(Ahmed, 5/ 272 i Kenzul-ummal, 6673).
Uzvišeni je Gospodar, uistinu, milostiv prema čovjeku kada ga iskušava. On ga u bolesti čisti i liječi. Čovjek ne smije posustati u bilo kojoj situaciji niti u bilo kojoj vrsti iskušenja, jer istinski vjernik zna da mu njegov Gospodar nikada neće dati ono što on ne može podnijeti, i da se u svakom iskušenju krije dobro za njega. Treća blagodat je u tome što se dova bolesnika ne odbija. Enes prenosi od Poslanika s.a.w.s. :”Bolesnikova se dova ne odbija sve dok ne ozdravi”(Et-Tergibu vet-terhibu, 322). Zar to nije velika čast?! Četvrta blagodat bolesti je u tome da se vjerniku pišu sva dobra djela koja je praktikovao činiti dok je bio zdrav: “Ibn Ebu ed-Dun’ja prenosi od Ibn Mesuda: “Jednom sam sjedio s Božijim Poslanikom i on se osmjehnu. Rekosmo: “Božiji Poslaniče, zašto si se osmjehnuo?” “Čudeći se vjerniku kako gubi nadu u bolesti. Kada bi znao koliko koristi ima u bolesti, više bi volio da bude bolestan sve dok se ne susretne s Allahom”. Zatim se ponovo nasmija i podiže lice k nebu. Upitasmo: “Božiji Poslaniče, zašto si se osmjehnuo i podigao lice k nebu”? Reče: “Iznenadio sam se melekima koji su se spustili da traže čovjeka vjernika koji klanja, ali ga nisu našli. Podigli su se Allahu i rekli: “Gospodaru, tom i tom Tvojem vjerniku upisivali smo djela koja je činio te i te noći i dana. Vidjeli smo da je spriječen da dođe klanjati i noćas mu ništa nismo upisali”. “Upišite Mome robu ono što je radio u noćima i danima dok je bio zdrav. Nemojte mu ništa umanjivati. Na Meni je da ga nagradim za ono od čega sam ga odvojio, a on će imati nagradu za ono što je radio”(Medžmeuz-zeva’d, 2/307).
Ono što možemo zaključiti na samom kraju jeste to da svakoj životnoj situaciji moramo pristupiti sa puno razumijevanja, strpljenja i zahvalnosti, bez očajavanja, samosažaljenja i destruktivnih misli. U svemu što nas zadesi, nalazi se neki hajr koji možda mi u tom trenutku ne razumijemo. Istinski vjernik ne sumnja u mudrost svoga Gospodara. Naš Gospodar zna šta je najbolje za nas, i naše nije da analiziramo data nam iskušenja, već da osaburimo, budemo zahvalni i dokažemo Našem Gospodaru jačinu svog imana. Sve su to ispiti koje moramo položiti, a od nas samih nas zavisi kakvi ćemo učenici biti i sa kojom ocjenom ćemo završiti školu zvanu Dunjaluk.
Ovo je potvrđeno u hadisu koji bilježi Begavi, u kojem Božiji Poslanik prenosi riječi Uzvišenog Allaha: “Nekim Mojim robovima odgovara samo bogatstvo, a da sam ih učinio siromašnim, to bi ih upropastilo. Drugima odgovara samo siromaštvo, i da sam im dao bogatstvo, to bi ih upropastilo. Nekim Mojim robovima odgovara samo zdravlje, a bolest bi ih uništila. Drugima odgovara samo bolest, i da sam ih zdravim učinio, to bi ih uništilo. Ja vodim računa o Svojim robovima i najbolje znam njihovo stanje (Ibn Dževzi, El-Ilel el-mutenahija, 1/31).
