Njegovi stihovi su ogledalo unutrašnje borbe čovjeka sa sobom, s ljudima i s neizbježnim prstima sudbine. Ova pjesma je iskren vapaj i tiha pobjeda duha – poruka da se kroz strpljenje, dostojanstvo i vjeru – ipak iz svega izađe jači.
Prsti sudbine
Autor: Senaid Ponjević
Bog mi dade nafaku u problemu strpljenja.
Čovjek rođen sa zadatkom, s navikom pokajenja.
Dok su drugi pokušali skrojiti mi kravatu jarma,
sve mi se čini da sam bolji, da ih je zadesila moja karma.
Dok su se pokušali igrati s prstima sudbine,
nikad bolje nisam proživio sve ove godine.
Koliko god pokušao na koljena staviti nekog,
sve se vrati na tebe, jer zaista postoji Bog!
Ne diraj i ne igraj se s prstima sudbine,
što ćeš pokleknuti, uopšte me ne brine!
Senaidova poezija podsjeća nas da život često oblikuje tamom ono što kasnije zasja u svjetlu. “Prsti sudbine” nisu samo prijetnja, nego i izazov – prilika da pokažemo ko smo kad svi drugi pokušaju odlučivati umjesto nas. U njegovim stihovima kuca srce mladog Krajišnika koji ne pristaje na tišinu. A možda nam upravo takvi trebaju – oni što govore kad drugi šute, i vjeruju kad drugi posumnjaju.
