Kada prizoveš neku staru uspomenu koja ti je posebno draga, ne izvlačiš je iz sjećanja kao fotografiju iz ladice.
Naš um sa sjećanjima radi nešto mnogo složenije. Svaki put kada se prisjetimo nekog događaja, kao da ga ponovo ispisujemo. Zaboravimo trenutke dosade, brige i nelagode, zanemarimo ono što nije bilo lijepo i prošlost obojimo toplinom koju možda nije imala dok smo je živjeli.
Zato nostalgija zna boljeti.
Često ne čeznemo za prošlošću onakvom kakva je zaista bila, već za njenom pročišćenom verzijom koju je naše srce sačuvalo.
I nema ništa loše u tome.
Neki dani zaista su bili toliko lijepi da zaboli kada shvatimo da su prošli. Život je bio jednostavniji. Uz nas su bili ljudi za koje smo vjerovali da će uvijek biti tu, a onda su ih godine odnijele i ostavile nam samo uspomene.
Nekada se jedna takva slika pojavi sasvim iznenada. Stegne u grudima, oči zasuze i čovjek poželi vratiti se u vrijeme do kojeg više nema puta.
A onda Kur’an tu čežnju usmjerava na pravo mjesto.
Nakon spominjanja Ibrahima, Jakuba i njihovih potomaka, Allah kaže:
„Taj narod je bio i nestao; njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti, i vi nećete biti pitani za ono što su oni radili.“ (El-Bekare, 134)
Zastani kod riječi: „bio i nestao“. Prošlo je.
Čak su i najljepše priče, najbolji ljudi i velike generacije imali svoje vrijeme, a onda otišli.
Kao da nas Kur’an uči da nije sve što smo voljeli u prošlosti određeno da nam se vrati. Neke stvari bile su lijepe upravo u vremenu u kojem su nam bile darovane. Ostaju da ih pamtimo, da iz njih učimo i da zahvaljujemo Allahu što smo ih imali.
Ali ne i da u njima nastavimo živjeti. Jer odmah nakon toga dolazi:
„Njega čeka ono što je zaslužio, i vas će čekati ono što ćete zaslužiti.“
Kur’an nas ne ostavlja dugo pred pitanjem: „Kako je nekada bilo?“ Vraća nas pitanju: „Šta ti radiš danas?“
Oni su imali svoje vrijeme, svoja djela i svoje životne priče. Ti imaš svoje.
Ne zaustavljaj život pred vratima koja su se zatvorila. Nemoj dopustiti da najljepše što možeš reći o svom životu bude ono što se već dogodilo. Još uvijek imaš nešto dragocjeno: možeš danas stvarati ono čega ćeš se sutra s ljubavlju sjećati.
A možda se najljepše što će ti se dogoditi još nije ni dogodilo.
Kur’an nas tako vraća iz uspomena u život, ali nam ne oduzima ljudskost niti traži da glumimo da nas ništa ne boli.
Allah kaže:
„Da ne biste tugovali za onim što vam je promaklo, a i da se ne biste previše radovali onome što vam On dade.“ (El-Hadid, 23)
Postoje stvari koje prođu i ostave trag u srcu. Problem nije u tome što čovjek osjeti tugu. Problem nastaje kada od tuge napravi mjesto stalnog boravka. Pogledaj Jakuba, a.s., nakon što je izgubio Jusufa.
Rekao je: „O Jusufe, tugo moja!“
Od tuge su mu oči pobijeljele. Allahov vjerovjesnik nije imao srce od kamena. Tugovao je, čeznuo i plakao.
Ali njegova tuga nije ga udaljila od Allaha.
Govorio je: „Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim.“
Nije skrivao bol niti se pretvarao da je dobro kada nije bio dobro.
Samo je znao kome će odnijeti svoju tugu.
Problem, dakle, nije u tome da budeš tužan. Problem je kada utočište za svoju tugu tražiš daleko od Allaha.
Zato, kada ti dođe uspomena i zastane ti u grlu, nemoj se boriti protiv nje. Odnesi je svome Gospodaru.
Reci Mu ono što ne možeš reći nikome drugom. On zna šta je u grudima i prije nego što usne išta izgovore.
Mi vidimo samo stranicu koja se zatvorila. Allah zna cijelu knjigu.
Možda čeznemo za nekim periodom života jer pamtimo njegovu ljepotu, a ne znamo šta bi nam donio da je potrajao. Možda plačemo za nečim što nam je oduzeto, a ne znamo kakvo nam je dobro Allah nakon toga pripremio.
„Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas. – Allah zna, a vi ne znate.“ (El-Bekare, 216)
Ne moraš se vratiti u prošlost da bi ponovo pronašao mir. Trebaš vjerovati Onome Koji je bio s tobom tada. Jer On je s tobom i sada. Onaj Koji ti je podario dane kojih se danas s osmijehom sjećaš može ti podariti i ljepše od njih. Zato, kada te posjeti nostalgija, sjeti se prošlosti s ljubavlju i zahvali Allahu što je postojala.
Ako uspomena bude prejaka, slobodno zaplači. Ali nemoj se nastaniti u tom plaču. Ono što je prošlo bilo je kod Allaha. Ono što ti je ostalo kod Allaha je. I ono što tek dolazi u Allahovim je rukama.
Neka se vrata zatvore da bismo nastavili dalje, a ne da bismo ostatak života proveli sjedeći pred njima. Zatvori zato vrata jučerašnjeg dana polahko i s ljubavlju. Ne zadržavaj se predugo na njihovom pragu.
Možda najljepše poglavlje tvoje priče još nije napisano.
Foto: Cazin.net/CGPT
