Dok se u Splitu danas održavaju masovni protesti Torcide, svega nekoliko dana nakon što su maskirane grupe upadale na manifestacije srpske zajednice, jasno je da hrvatsko društvo prolazi kroz ozbiljan problem koji više nije moguće opravdati “incidentima pojedinaca”.
Napadi na Srbe
Sve je počelo prije nekoliko dana, kada je grupa od pedesetak muškaraca u crnom upala u prostorije Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” u Splitu i prekinula otvaranje Dana srpske kulture. Uzvikivali su “Za dom spremni” i natjerali učesnike da napuste prostor. Nekoliko dana kasnije, gotovo identična scena ponovila se u Zagrebu ispred Srpskog kulturnog centra, gdje su se pojavili novi “čuvari domoljublja” s istim repertoarom - crne majice, parole i pjesme o “neovisnoj Hrvatskoj”. Policija je intervenirala, ali atmosfera u društvu ostala je ista: tolerancija prema netoleranciji. Hrvatska je u Evropskoj uniji, ali duhovi NDH i dalje pronalaze put do njenih ulica - ne kao aveti iz muzeja, nego kao modernizovani folklor.
I sad iskreno pitanje - možete li ovakav slučaj zamisliti u Bosni i Hercegovini?
U zemlji koju sami doživljavamo kao tegobno i mračno opterećenu nacionalizmom međusobnom mržnjom između naroda i vjerskih grupa koje u njoj žive?
Teško.
Jer ako postoji zemlja za koju bi se očekivalo da potone u istu vrstu mržnje i revanšizma, to je Bosna i Hercegovina. Zemlja tri naroda, tri verzije istorije, tri zastave i nijednog dogovora. Ipak, koliko god to zvučalo nevjerovatno, BiH je danas vjerovatno tolerantnije društvo od većine svojih susjeda.
Koliko god bilo tenzija i međusobnih animoziteta, u BiH u posljednjih petnaest, pa i dvadeset godina, gotovo da nije zabilježen međuetnički incident i približne veličine i organizacije. Kod nas se ponekad išvrlja grafit, zapali pokoja zastava ili izbije navijačka tuča, ali da se pojavi grupa maskiranih ljudi koja javno salutira fašistički, pjeva pjesme krvi i mržnje te fizički napada druge - to je danas praktično nezamislivo. I to bilo gdje u državi.
Ipak se može zajedno
Pisjetimo se Banjoj Luke 2023. godine.
U jeku hajke koju su protiv Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) pokrenuli RTRS i Gorica Dodik, po zanimanju kćerka Milroada, ansambl iz Sarajeva je ipak odigrao predstavu „Moj sin samo malo sporije hoda“ u Narodnom pozorištu Republike Srpske. Šta je bilo sporno u predstavi? Pa ništa, osim što teatar iz Sarajeva nastao u ratu u sebi sadrži riječ „ratni“, što je protumačeno kao njegovanje tekovina Armije BiH ili šta već, a dežurni huškači su još jednom našli bili motiv da šire mržnju i tenziju. Direktorica Narodnog pozorišta Republike Srpske Dijana Grbić, i sama članica SNSD-a, nije ustuknula pod pritiscima, a posebno upečatljiv govor odžao je direktor umjetničkog programa NP RS Aleksandar Stojković Piksi koji je postavio pitanje:
- Da li vi smatrate da bih ja, Aleksandar Stojković, borac prve kategorije i ratni vojni invalid, trebao imati zabranu da učestvujem na bilo kojem festivalu u Federaciji zato što sam bio pripadnik Vojske Republike Srpske od prvog do posljednjeg dana i izgubio najbolje prijatelje, rodni kraj i najljepšu mladost. Da ja nekome trebam da se pravdam zašto smo mi pozvali svoje kolege da odigraju predstavu, i to trideset godina nakon rata - upitao je Stojković.
Nezamislivo u BiH
Predstava je na kraju izvedena pred punom salom i dočekana s ovacijama. Iako inteligencija i civilazicjski maniri u BiH nisu na naročito većem u odnosu na one u Hrvatskoj, nije bilo nasilnih upada, pokušaja prekidanja predstave, protesta niti divljanja.
To je bio trenutak kada su građani i institucije pokazali da, uprkos svemu, znaju razlikovati kulturu od politike, čovjeka od etikete.
Naravno, slično je nezamislivo da u bilo kojem dijelu BiH danas pripadnici jednog naroda nasilno prekidaju zatvorena manifestacije, molitve ili skupove drugih naroda.
Nije da u BiH nema nacionalizma i mržnje. Ima ih, i previše. Ali to je, više nego stvar ideologije, postalo društvena poza, politički refleks, navika. Mržnja se uglavnom konzumira verbalno, u komentarima i predizbornim govorima. Kad se spusti na ulicu, većina ljudi normalno putuje, radi, sarađuje i druži se.
Bosna i Hercegovina je, paradoksalno, naučila živjeti sa svojim razlikama bolje nego što to žele priznati oni koji je posmatraju izvana.
Ne zato što smo prosvijećeni, nego zato što smo dovoljno puta platili cijenu mržnje da znamo gdje ona vodi.
U Hrvatskoj i Srbiji rat je odavno postao mit. U BiH je ostao sjećanje, neugodna uspomena koju niko više ne želi ponavljati.
Zato se kod nas, koliko god to zvučalo ironično, možeš prepirati, vrijeđati, pa i mrziti . ali ne i linčovati. A za zemlju s našom historijom, to je već ogroman civilizacijski iskorak.
