Bihać jutros tuguje za jednim tihim, neprimjetnim momkom kojeg su svi viđali, a malo ko zaista upoznao. Jasmin, poznatiji pod nadimkom Kizi, bio je siroče, beskućnik, ali i ljudsko biće koje je nosilo svoju bol i glad dostojanstveno, uz stidljivo rumenilo na licu. Juče je njegovo tijelo pronađeno u Uni — rijeci kojom se najviše radovao i gdje je pronalazio sitne trenutke sreće.
Jedna Bišćanka, Amela Đuliman, podijelila je na svom Facebook profilu emotivnu i iskrenu priču o susretima s Kizijem, o njegovoj tihoj borbi i zahvalnosti, o njegovoj ljudskosti koju mnogi nisu primijetili. Njene riječi najbolje svjedoče o tome ko je bio Jasmin.
Prenosimo njen status u cijelosti:
„Baš nedavno sam htjela napisati nešto o ovom momku, ali eto nije mi se nešto dalo do sada.
Bio je beskućnik i siroče.
Kažem siroče jer nije imao ni oca ni majke, a ni brata ili sestru.
Lutao je ulicama, kupao se u rijeci Uni.
Nikom loše riječi nije govorio, a opet je svakom smetao.U početku davno sam imala strah od njega kad se vraćam kasno kući s posla, a nakon našeg prvog razgovora više me nije bilo strah.
Zvao me majka i virio kroz izloge restorana gdje sam radila.
Ako ja radim, ulazio je unutra i tražio da jede.
Kolegica i ja smo mu davale para kad smo i koliko mogle.
Pravila sam mu čiken često i uvijek mi je znao reći: ‘Majka, ja sam gladan.’Nekad bi želio da me zagrli iz znaka zahvalnosti preko pulta, a ja bih mu govorila da ja to ne smijem raditi na poslu.
Imao je ono rumenilo u licu kad se postidi i kad ga za nešto opomenemo, krio bi lice rukama i saginjao se da čučne.Neki su mu ljudi kupovali hranu, a neki ga s prezirom gurali i tjerali.
Dolazio je mokar od kiše.
Slabo obučen kad je hladno vrijeme bilo.
Uvijek sam mu govorila da se ode presvući ili bolje obući.
Jednog dana mi je rekao da ne zna gdje živi.
Svuda pomalo.Jedne prilike je uzeo papirić sa pulta i hemijsku i napisao je svoje ime i prezime na njemu.
Pitala sam ga šta piše, a on je rekao: ‘Potpisujem da mi svaki dan daješ, majka, jesti.’Nasmijao me, i tad sam mu napravila čiken i uzela papir u ruke.
‘Aaa, kako lijepo ime Jasmin, jel’ to tvoje ime?’
Rekao mi je da jeste i malo smo razgovarali.
Imao je nekad i smiješnih ispada i provala kojima smo se smijali.
Svugdje me znao prepoznati i dovikivati.Razmišljala sam kako će jednog dana završiti, jer niko u gradu ne brine o takvima.
Ono čega sam se bojala se i desilo.Jutros kad sam se probudila na FB sam vidjela objavu da je pronađen mrtav u rijeci Uni.
U onoj istoj u kojoj se kupao i zabavljao.Jasmin zvani Kizi.
Nek ti se duša odmori od hladnih trotoara i kišnih dana.
Od zlih ljudi koji su te ismijavali, a nisu vidjeli tvoje rane, jer si bio siroče bez ikoga svog, kome je bila potrebna pomoć.Neka ti je vječni rahmet, Kizi i da ti Allah podari džennet gdje nećeš biti sam, tužan i gladan...
10.7.2025.
Amela Đuliman “
