Prepucavanje ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića s vlasnikom Pink televizije Željkom Mitrovićem oko izbacivanja kanala Pink Media Group iz ponude BH Telecoma otvorilo je mnogo šire pitanje od pukog medijskog sukoba. Ono, zapravo, razotkriva način na koji politička klasa u Bosni i Hercegovini već decenijama doživljava državne kompanije – kao vlastiti politički resurs.
Da se ne lažemo: svima je odavno jasno da se kadrovi u državnim kompanijama postavljaju po političkoj liniji. Jasno je i da je direktor BH Telecoma Amel Kovačević njegov čovjek. Tako je bilo u vrijeme SDA, tako je bilo u kratkim epizodama vlasti SDP-a, a tako je i danas. Državna preduzeća u BiH već trideset godina služe kao politički plijen: mjesta na kojima se nagrađuju stranački kadrovi, učvršćuju političke mreže i raspodjeljuju resursi.
Ali je u toj praksi barem postojalo jedno nepisano pravilo. Političari su se trudili zadržati makar privid profesionalizma – do te mjere da o poslovnim odlukama firmi govore njihove uprave, a ne partijski šefovi.
No, narcisoidan kakav jeste i pritom neopterećen knjiškim znanjem, Konaković je odlučio postaviti nove standarde. Ministar vanjskih poslova već mjesecima javno komentira poslovne odluke BH Telecoma, najavljuje akvizicije i investicije, proziva konkurenciju, prijeti, nudi, kudi i hvali. Kao da je BH Telecom njegova naslijeđena babovina, a ne državna kompanija i „zlatna koka“ građana na čije odluke partijski lideri zakonski ne bi smjeli imati nikakav utjecaj.
Ironija je u tome što je upravo Konaković godinama gradio politički identitet na obećanju da će takav sistem promijeniti. Njegova stranka nastala je na kritici starog modela vlasti, posebno onog vezanog za Bakira Izetbegovića i dugogodišnju dominaciju Stranka demokratske akcije. Jedno od ključnih obećanja bilo je upravo prekidanje prakse nepotizma, uhljebljivanja i stranačkog porobljavanja društva.
Umjesto toga, danas gledamo samo novu – i još otvoreniju – verziju starog obrasca. Razlika je tek u tome što se ono što se ranije pokušavalo prikriti sada demonstrira gotovo bez ikakvog zazora.
Problem, naravno, nije u tome hoće li Pink biti u ponudi BH Telecoma ili neće. To je poslovna odluka o kojoj bi trebali odlučivati uprava i tržište. Problem nastaje kada ministar vanjskih poslova javno demonstrira da je to njegov lični projekt, kao što je ranije demonstrirao i u prepucavanju s televizijom Hayat i njenim rukovodstvom.
Drugim riječima: Telecom je moj, a svi u njemu moja produžena ruka.
Na kraju, cijela priča kod Konakovića svodi se na nešto mnogo prizemnije od politike ili principa upravljanja državom – demonstraciju moći. Na potrebu da pokaže ko je gazda i ko odlučuje. Vlast za njega nije služenje, nego sredstvo za liječenje vlastitih kompleksa i dokazivanje društvu vlastite sile.
Pojmovi poput demokratije, pravne države, institucionalne autonomije ili tržišne ekonomije za njega su ionako oduvijek bili nešto apstraktno i daleko. To jednostavno nije dio političke kulture iz koje dolazi. A takve stvari se, uostalom, i ne uče na Fakultetu sporta i tjelesnog odgoja.
Foto: Facebook
